Nova Istra

172 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Mario KOLAR To što ovaj esej mogu započeti riječima Zvane Črnje iz osamdesetih godina proš- loga stoljeća pomalo je zabrinjavajuće. Naime, u eseju Čakavski dosje danas (1987.) Črnja konstatira da je pjesnička čakavština i osam desetljeća poslije nastanka Na- zorove Galiotove pesni , kao jedne od prvih modernih čakavskih pjesama, u hrvat- skoj kulturi „ostala idejnim izazovom koji je onemogućio trezvenu i istinsku kritič- ku procjenu ljudskih, nacionalnih i estetičkih vrijednosti čakavske versifikacije te je i poslije tolikih desetljeća njezine stvaralačke prisutnosti u prostorima naše litera- ture polemika o čakavštini od vremena do vremena još na dnevnom redu“ 1 . I zai- sta, kao što je bilo u vrijeme kada Črnja piše spomenute misli, tako je i danas, tri- desetak godina poslije – čakavskom pjesništvu, a slobodno možemo reći i općenito cjelokupnoj hrvatskoj dijalektalnoj književnosti 2 , još uvijek se ne pristupa do kraja trezveno, što znači da se na nju ne gleda kao na književnost nego kao na dijalektalnu književnost , pri čemu označnica dijalektalna podrazumijeva negativne vrijednosne stavove, zbog čega se s vremena na vrijeme i dalje pojavljuju različite rasprave, pa i polemike. To je neobično zato što je već i sam Črnja detektirao i razbistrio mnoge stereotipe i nesporazume povezane s vrednovanjem i pristupima dijalektalnoj knji- ževnosti, a to su poslije njega dodatno obrazlagali i intenzivirali i drugi proučava- telji, pa se možemo zapitati kako to da se još i danas ponovno pojavljuju prakse i stavovi koji se vraćaju na početnu poziciju polemika o dijalektalnoj književnosti iz prvih desetljeća 20. stoljeća, kao da Črnje i ostalih polemičara nije niti bilo? Kako to da i danas vrsni poznavatelji hrvatskoga pjesništva za uvrštavanje u antologijske preglede tog korpusa ne uzimaju u obzir i dijalektalno pjesništvo? Kako to da vrsni kritičari još i danas izjavljuju da dijalekti „ubijaju“ standardni jezik? Rasprave i nesporazumi o dijalektalnoj književnosti traju, dakle, još i danas, sto- tinu godina od pojave prvih modernih dijalektalnih djela, što je paradoksalno zato što su tijekom tog dugog vremena iznjedreni odgovori na sva tobože sporna pita- nja pa nesporazuma ustvari više ne bi trebalo biti. No, oni se neprestano vraćaju na dnevni red. O čemu točno govorim pokušat ću ukratko predstaviti u ovom eseju, analizirajući pritom prije svega kakvo je Črnjino mjesto u toj stoljetnoj polemici o dijalektalnoj književnosti. 1 Zvane Črnja: Čakavski dosje danas . U: Ex Histria: izabrani ogledi (i poneka polemika) . Izabrao, sastavio, predgovor napisao Boris Domagoj Biletić. Pula, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, 2016., str. 328. Svi Črnjini citati u ovome radu navode se prema spomenutom izda- nju pa ću dalje navoditi samo njegov glavni naslov. 2 Pod pojmom hrvatska dijalektalna književnost razumijevam hrvatsku poslijepreporodnu književ- nost djelomično ili u cijelosti pisanu čakavštinom, kajkavštinom i nestandardnom štokavštinom, uključujući i hrvatske dijalekte u inozemstvu.