Nova Istra

169 Sanja KNEŽEVIĆ UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA vajući njime bliži i bliskiji vlastitom spasenju. Pjesma je ovo u kojoj Črnja u središte svoga pjeva postavlja dubinu osobne čovjekove sudbine kao univerzalnu sliku svijeta, kojemu je patnja imanentna, kako bi dostignuo konačno iskupljenje. Dvie dašćici na križ, to je križ. I dvie groti na križ i to je križ, i dva pruta na križ i to je križ, i dva nuoža na križ i to je križ, i dva prsta na križ, i to je križ. Ma dva človeka na križ, to ni križ. Dva človeka so vajka kako dva križa. Črnjina pjesma u tom bi se smislu mogla iščitavati kroz mistiku„raspetoga Boga“, jer individualizacija patnje čini je bliskom raspetome Bogu. Sâm Bog prihvatio je osobnu, individualnu žrtvu – isključivo osobno trpljenje, i po svom osobnom trplje- nju, svojom patnjom i mukom postao bliži čovječanskoj patnji. O„raspetome Bogu“ u tom smislu J. Moltmann piše: Bog nije bio čovjek po mjerilu naših predodžbi o čovječnosti. On je bio čo- vjek kakvog mi ne želimo, Odbačeni, Prokleti i Raspeti. Ecce Homo! Evo čo- vjeka! nije nikakav iskaz koji proizlazi iz potvrde naše čovječnosti i koji je donosi na temelju načela: „Jednako biva spoznato od jednakog“, nego je is- povijed vjere koja u raščovječenom Kristu na križu spoznaje Božju čovječ- nost. Ispovijed zato ujedno kaže: Ecce Deus! Evo Boga na križu! (Moltmann, 2004.: 230) * * * Razmatranje o križu u pjesništvu Zvane Črnje zaključujemo Črnjinim memoar- skim zapisom o iskustvu glagoljaške mise koju je čuo kao devetogodišnjak: