Nova Istra

168 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Sanja KNEŽEVIĆ Dosti je pakla i suz. Ja nisan Buoh i nieću da zdahnen propet. Dosti je krvi pod mojuon stomanjon. Strpljen san dosti bi. Svieca Boga san čeka da pride, da hiti va njih šajeto. Ma ni. U pjesmi Črnja postiže snažan učinak individualizacije patnje ispisujući je u pr- vome licu, a nešto dalje uvodeći i stvaran lik Giulia Rovisa 3 „općinskog funkciona- ra i fašista u Žminju“ (Črnja, 209). Nabrajajući nepravde, poniženja, mučenja (npr. „Koliko je šenice naše rodilo, / toliko je zemlja popila suz“), Črnjin šćavo, ili on sam, poziva na Otkrivenje, uskrsnuće i posljednji sud: Otpri se, zemlja črna, turan zruši i zruši si kašteli. Neka groti pukno, da se mrtvi naši stano. Neka šćavi z groba rukno da pred njimi si računi regulamo. Iz patnje i bunta izišla je nada i to nada u riječ po kojoj će križ istarskoga čovjeka biti sačuvan. Jer kletva na koju se Črnja poziva nije prokletstvo, nego spomen jači od smrti. Izišla iz duboke patnje i poniženja („Toliko ste krali, toliko ste tukli, / toliko ste šćavon kruha z usti zvukli“) ona je sama postala okamenjeni znamen križa: „Ma klietva šćavuonska / i od suz danas je veća, / od smrti danas je jača“. Kada je riječ o individualnoj patnji, zasigurno je tu najsnažnija Črnjina pjesma „Križ“. Koliko je ta pjesma Zvani Črnji bila važna, govori i činjenica da je vrlo če- sto objavljivana u njegovom autografu želeći je očito ovjeriti dubokim pečatom osobnoga iskustva. Formi križa doista sve može biti slično, ali slici života kao patnje i iskupljenja – ne. Črnja poentira da je svaki čovjek preuzeo križ po svojoj mjeri bi- 3 Njegovu pojavu okarakterizirat će stihovima:„Vražja gospocka krf. Za kmeta znan da ni / pod turnon žminjsken pomoći / dokle Giulio va komune piše (...)“.