Nova Istra

166 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Sanja KNEŽEVIĆ bavi i da onima koji dolaze otvoreno gledamo u oči s obzirom na budućnost Boga. On je razlog zato da skupa podnoseći krivnju i skupa pateći živimo za budućnost čovjeka u Bogu. (321) U kontekstu Moltmannovih riječi o neodvojivosti teologije križa od teologije nade, promotrimo posljednje dvije strofe Črnjine pjesme „Pakal“: (...) Nas boli, aš i krf rumeno nan plamik cika. Ma ni ta pakal, ni te viele muki, ni ta pokora za vajk nieće durat aš će suzi našeh otroki, rumena krf naša i puot naš krvavi ta proklieti uganj zamorit. A mi ćemo, oni put, zdahnut, aš kade je pakal bi će raj uskrsnut. Motiv križa, čiju bismo mistiku mogli iščitavati kroz teologiju križa i teologiju nade, Zvane Črnja u pjesništvu razrađuje kako smo prethodno najavili i na razi- ni individualne patnje. Črnja individulanu patnju kroz mistiku križa iskazuje opje- vavanjem stvarnih osoba svoga podneblja i zavičaja, koje su načinom života postali simbolom patnje i križa. Individualizaciju simbolike križa u slici ljudske prolaznosti može se prepozna- ti u pjesmi „Človek“. Pjesma je ispisana kao skica ljudskoga života. Eliptičnim izra- zom pjesnik Črnja ostavlja prostor za promišljanje kratkoće ljudskog trajanja. Pje- sma kratkoćom jednako tako otvara prostor asocijaciji kratkotrajnosti života. Črnja ljudski život na zemlji uokviruje ogoljenim egzistencijalnim motivima, materijal- nom sigurnošću za kojom čovjek teži tijekom života da bi ga u konačnici dočekao križ – sada ne samo kao simbol patnje u kojoj je postizao materijalna dobra i sigur- nosti, nego kao put i znak života. Doista, križ u pjesmi „Človek“ možemo iščitavati kao simbol života i postojanja, života po„etici križa“ (usp. Moltmann, 2004.: 73) jer