Nova Istra

165 Sanja KNEŽEVIĆ UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA ka i praksi zajednice slabih, poniženih i prezrenih koja stavlja izvan snage vladajuće društvene odnose koji uspostavljaju agresiju nečovjeka i nastoji ih prevladati“ (Molt­ mann, 2007.: 87). Vođeni ovom mišlju, promotrimo drugi dio Črnjine pjesme, koji ako i ne izriče izravnu sliku uskrsnuća, u odnosu na prvi dio koji je parafraza Kristo- va križnoga puta koji nasljeđuje istarski čovjek, ipak iskazuje ideju nade. Ma Istrijani sojo drago zemljo znajo branit, s krvljuon jo natapat i Boga molit, a šćavi od pakla i muki so jači. Pak ti teški križi naše tielo niete zmastit, ni te muki nan so krf niete popit! Dimboki ćemo grob skopat, pak si križi i se muki va to črno zemljo zakopat. Poistovjećenje kolektivne patnje istarskoga naroda s Kristom prisutno je i u pje- smi „Ime“, pa tako u Črnjinu iskazu mjesto Duha Svetoga zauzima „ime naše prope- to“, što će reći narod Istre koji je, kako dalje u pjesmi stoji: „Na sramotnen je stuope visilo / z našemi lobanjami. / I prokleto je vajka bilo / pod šćavuonskemi stomanja- mi“. Dakle, na dvojnoj razini prepoznajemo poistovjećenost muke naroda s mukom Kristovom. Pjesma u kojoj u potpunosti do izražaja dolazi jedinstvo teologije križa i teologije nade u pjesništvu Zvane Črnja zasigurno je pjesma „Pakal“. Črnjinu pjesmu pritom se može čitati kao lirski razrađenu središnju ideju Moltamnnova pitanja nad cije- lim 20. stoljećem –„Gdje je Bog u Auschwitzu?“ I kao što Črnja u svojoj pjesmi na- kon pakla ljudskih muka prepoznaje nov život u nadi, tako i Moltmann zaključuje: Bog u Auschwitzu i Auschwitz u raspetomu Bogu – to je razlog za nadu koja koliko obuhvaća toliko i prevladava svijet i razlog za ljubav koja je jača od smrti i koja može čvrsto držati ono što je mrtvo. On je razlog zato da ži- vimo s užasom povijesti i užasom kraja povijesti, da k tomu ustrajemo u lju-