Nova Istra

164 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Sanja KNEŽEVIĆ Va zajike čisten, človečansken trden, noseć križ pokori po ten puote grden. Pjesma „Buoh na križe“ slika je kolektivne patnje, patnje čovjeka i Bogočovjeka, njihova međusobna „razumijevanja“ jezikom patnje. Znajući da je patnja neizbježna, i Bog i čovjek prihvaćaju je šutke u poniznosti. U ovoj pjesmi stoga prepoznajemo mistiku križa u slici križa siromašnih, a „‘Bog’ siromašnih, seljakâ i robova uvijek je patnički, siromašni, nezaštićeni Krist“ (Moltmann, 2004.: 58), baš kako ga Črnja i prikazuje u slici drvenoga raspela. Na križiere je jeno propielo, s njega Buoh od drieva ljudi gleda. (...) I ljudi puni truda, jetiki i glada va pašaje Boga gledajo i ku bi in pomoga plačeć ga pitajo. Ma guol Buoh od drieva kako nič ni ne čuje – muči i samo ljudi ki pasievajo gleda. Na sličnom je tragu i pjesma „Križi“ koja govori o dugogodišnjoj patnji i muci istarskoga čovjeka. Križi se već naslovom mogu čitati kao metafora ljudi, odnosno kako ih kroz cijelu pjesmu Črnja naziva – „šćavi“. Kako bi iskazao trpljenje i muku svoga šćava, Črnja uporabljuje cijeli registar motiva vezanih uz Kristovu muku – teš- ki križ , Kalvarija , karvavi pot , guorka žuč... Međutim, završni dio pjesme izraz je svo- jevrsnog bunta, najava vremena kada šćavo više neće biti ponizan nego će svoj križ duboko zakopati u zemlju. Nije slučajno da Črnja bunt istarskoga čovjeka izravno povezuje s njegovim konačnim oslobođenjem, a teologija križa očituje se upravo u nepristajanju na agresiju zla, kako to u svjetlu Pavlovih poslanica objašnjava J. Molt­ mann: „Teologija križa (...) neposredno je ovisna o odabranom načinu života čovje-