Nova Istra

163 Sanja KNEŽEVIĆ UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA nja po slici kolektivne patnje. Pjesma počinje pjesnikovom evokacijom blagoslova po svetome Trojstvu, međutim slika „Sina“ nestaje u drugoj strofi: (...) I amen tako za vajk vaimebogaoca: za križ na križ, za teplo čerepnjo kad vane breki po noće lajo, goruoći križ za oni ki se prez ufanja na nogi stajo. Drugi dio pjesme „Bezak pod križuon“ evocira jednu od središnjih ideja Črnjine metafore križa. Za njega su izjednačeni narod i zemlja (Istra) u patnji križa. Apsurd patnje tom metaforom postaje još snažniji, jer dok hrvatski narod u Istri ne ostvari svoju slobodu, neće se osloboditi patnje. Ovom metaforom Črnja mistiku križa po- stavlja u svoj temeljni izraz angažiranosti protiv nepravde i neslobode: Pak križ do križa i do človeka mrtvi i živi, o, mi ki smo prokleto krivi za bus mažuranin vajka cvatući, za pies bezačke zemlji od sega najdrajže, za klas šenici mučan i korienje naše vrajže. Osim na sam narod i istarsko podneblje, metaforu križa kao sliku kolektivne pat- nje Črnja proširuje i na pitanje jezičnog, kulturnog identiteta. U tom bi se smislu moglo govoriti o izjednačenosti naroda, zemlje i jezika u mistici križa. Zasigurno jedan od snažnijih primjera takvoga iskaza pjesma je „Spomen“ pisana u intertek- stualnoj igri s glagoljskom azbukom, a u kojoj će se križ i jezik izravno poistovjetiti s idejom kako je patnja predodređena za one koji govore hrvatskim jezikom.