Nova Istra

162 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Sanja KNEŽEVIĆ element kojim upotpunjuje sliku tradicionalne Istre. On duboko proživljava patnju istarskoga težaka, radnika, stoljetnoga roba – ispisujući tradicionalnim slikama po- božnosti ujedno i mistiku križa. U tom smislu Črnja motiv patnje i križa pjesnički razvija na dvije razine – kroz odnos prema individualnoj i kolektivnoj patnji. Slike kolektivne patnje vrlo se dojmljivo očituju u pjesmi „Na Vieli pietak“. Ri- ječ je, dakako, o slici pobožnosti Muke i obredu stavljanja Isusa u grob kada pobo- žan puk empatično „prisvaja“ Kristovu muku kao svoju te u slici njegova uskrsnuća očekuje vlastito oslobođenje. Međutim, pjesnik Črnja malo vjeruje u to nadnaravno oslobođenje, jer jedino što jest sigurno jest trajna muka i siromaštvo, muka maloga istarskog čovjeka nad kojim nitko ne gaji empatiju. Za njega je Raspeti Bog, gluhi Bog; on ne čuje istarski kanat u kojemu je utisnuta tragika jednoga kolektiva ad in- finitum . (...) Sakemu pravemu človeku se je smilila Buojža muka. Samo puku našen nijedan se smilovat nieće. Prez suz uon jaram krvav nosi na raspieće. I samo zemlja naša s poton oblivena čuje kanat tužan: Oja, nina ninena. 2 U pjesmi „Na Vieli pietak“ prepoznajemo to da je Črnjina mistika križa lišena ideje o čovjekovu uskrsnuću, njegovoj obnovi. Na tom tragu je i pjesma „Bezak pod križuon“, pjesma koja zrcali ideju patnje kao apsurda ponovljivosti, ona je toliko stal- na da čovjek koji pati zbog njezine apsurdne cikličnosti postaje lišen ufanja. Svojim znamenjem križa, križanjem„U ime Boga Oca“, ali kako vidimo u dijelu pjesme koja se odnosi na puk ne i Sina, mistika križa biva i na toj razini ispražnjena od ufanja, odnosno kako takvu svijest objašnjava Moltmann:„Bez spoznaje Boga koji stvara ex nihilo i koji uskrisuje Raspetoga nije moguća nikakva kršćanska eshatologija“ (Molt­ mann, 2004.: 247). Nedostatak ideje o uskrsnuću otvara prostor apsurdnosti trplje- 2 Svi stihovi Zvane Črnje citirani su iz knjige njegovih izabranih pjesama – One dvi naranče („Oto- kar Keršovani“, Opatija, 1988.).