Nova Istra

160 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Sanja KNEŽEVIĆ dvojica književnika posežu, daje zvukovnom obilježenošću dodanu vrijednost i se- mantičkim slojevima njihova pjeva. Zar bi doista Krležin Petrica Kerempuh imao toliku pjesničku snagu na književnom standardu? Jednako vrijedi i za Črnjinu ča- kavsku poeziju. Međutim, promatrajući njihovu poziciju iz perspektive avangardnih ideja – pisanje na dijalektu izvan neosimbolističkih formi i ljepote pejzažnih slika, zapravo je bio i jedan od oblika književnoga bunta, odnosno književna „pljuska“ kul- turi, što će reći suprotstavljanje jezika po prirodi jeziku po dogovoru. Pretpostav- ljanje organskog života kulturi, ujedinjuje se, dakle, kod ovog tipa književnika i na formalnoj i na tematskoj razini. Primjerice, u Mrkonjićevu kontekstualiziranju poe- zije Nikole Šopa, istodobno možemo prepoznati i kontekst pojave Črnjina pjeva:„... pjesnici hrvatskog međuratnog intimizma pozivat će se na izvornost i jednostavnost čuvstava koju će mahom crpsti iz izvornog ambijenta sela kao scene kolektivne du- ševnosti“ (Mrkonjić, 1980.: 289). Zvane Črnja sa svojom međuratnom generacijom dijeli i avangardnu ideju mesijanizma, odnosno ideju konačnog spasenja čovjeka i obnove svijeta. Kod Krleže je ta slika izražena buntom (primjerice u Legendama ili u Povratku Filipa Latinovicza ), dok će primjerice, potpuno suprotno, kod Šopa ona biti izražena Kristovom empatijom u tišini riječi („Ne izgovarajući ni jedne riječi, on je nijem glas prezrenih stvari“ [Mrkonjić, 289]). U cjelini promatrajući međuratno razdoblje na društvenoj i umjetničkoj razini, postaje posve jasno da je to generacija koja traži novu dimenziju odnosa prema esha- tologiji. Primjerice, kada Cvjetko Milanja piše o kontekstu nastanka ekspresionizma kao avangardnoga pravca, ističe da je jednostavno ustvrditi da je na krizu europskoga društva i duhovne situacije ekspresionizam razvio svoju iracionalnu pobunu i dospio u novu mitološku i utopijsku projekciju s ambicijom većine avangardističkih pokreta da preo- blikuje svijet, i da je to očitovao u različitim formama pobune, revolta, revo- lucionarnosti, itd. (...). (Milanja, 2000.: 21) Postavimo li utopijsku ideju u okvir, konkretno, simbolike križa u Črnjinu pje- sništvu s obzirom na temu rada, istodobno se otvara pitanje i teologije križa i teolo- gije nade. Njegova pjesnička ideja križa, izrasla iz utopijskog raspoloženja avangar- dne generacije, ideja je koja u ovom kontekstu ne može opstati izvan predodžbe o o hrvatskim jezicima (čakavskome ponajprije) koji su po strani hrvatskoga standarda i hrvatskih kritičkih, estetičkih, ideoloških i ostalih tumačenja. U njegovoj poeziji, štoviše, nema nikakva prisjećanja na Balade , ali ni na ostalo Krležino pjesništvo. Ponajviše se taj utjecaj vidi u stilu Črnji- nih eseja i polemika te u tematskoj rastrošnosti interesnog kruga (poezija, proza, drama, kritika, esej, polemika, antologija, povijest, književnost za djecu, priručnici, film, scenarij, novinski članci, uređivanje knjiga i novinskih publikacija, organizacijski rad).“ (Stojević, 2017.: 150-151)