Nova Istra

159 Sanja KNEŽEVIĆ UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA i nakon rata, počela razvijati u smjeru egzistencijalizma. Međutim, to je još uvijek i razdoblje snažnih ekspresionističkih izraza. Dakle, kada bismo Črnjino pjesništvo smještali unutar dijakronijskog okvira hr- vatskoga pjesništva, moglo bi se kazati da on doista pripada međuratnoj i ratnoj ge- neraciji, odnosno razdoblju kasnoga sintetičkoga realizma, s time da je Istra ostala tematska konstanta njegova pjesništva, i to Istra malog i poniznog težaka. U tom smislu se u njegovu pjesništvu pronalaze osobitosti socijalne angažiranosti, ali i ek- spresionističkoga žustrog izraza i poetike u cjelini. Kontekstualizirajući Črnjino pje- sništvo unutar stilskih formacija, Milorad Stojević također zamjećuje odnos soci- jalne angažiranosti i ekspresionističkoga izraza, ističući kako je „jedna od poetskih tendencija u pjesništvu Zvane Črnje svakako panmiks(ija) eksplikativne idejnosti socijalno angažirane književnosti i implementacija izričajnih planova ekspresionistič- kih poetika“ (Stojević, 2017.: 91). S druge strane, kada govorimo o odnosu pjesnika Črnje prema Istri, valja posegnuti za riječima Borisa Domagoja Biletića iz zaključka njegove opsežne monografije posvećene književnome djelu Zvane Črnje: Od stiha na materinskoj čakavici pa do sinteze kulturološko-filozofijskih raspona i sadržaja, pisac Črnja potiče samopoštovanje i ponos istarskoga čovjeka, svijest njegovu o vrijednostima vlastite duhovne tradicije i baštine kao poklada jedne od najdrevnijih grana hrvatske jezične i kulturne matri- ce. Ovaj je spisatelj i intelektualac također i svojevrsni, možda i posljednji, na starinsku odgojen i zauzet iscjelitelj povijesno uvjetovanih i još dandanas duboko ukorijenjenih, tegobnih i bolnih„šćavunskih“ rana istarskoga čovje- ka, jer se u tom pogledu nastavlja na stoljetnu tradiciju doista demokratskih pučkih zasada časnih predaka – tamo od drevnih glagoljaških poticaja, pre- ko protestantizma, narodnjaštva i pravaštva, sve do nešto zakašnjela i stoga dugotrajnijeg hrvatskoga narodnog preporoda u Istri koncem prošloga i po- četkom ovoga stoljeća. (Biletić, 2001.: 188) Gledajući iz perspektive istodobno avangardnih ideja i socijalne osjetljivosti u kontekstu hrvatske međuratne književnosti, Črnjino bi se pjesništvo moglo uspore- diti s naoko dva neusporediva pjesnika – Nikolom Šopom, njegovom zabrinutošću za svijet na koji želi„dovesti“ Krista među siromašne i društveno izgnane, te Mirosla- vom Krležom i njegovom buntovnom, ne mirujućom potrebom za obnovom svijeta. Držimo u tom kontekstu da Črnjino čakavsko pjesništvo u opusu povijesti hrvatske književnosti treba zauzimati kulturološku poziciju sukladno Krležinim kajkavskim Baladama Petrice Kerempuha . 1 Materinski jezik naroda, jezik iskona, za kojim ova 1 Usp. o Črnjinu odnosu prema Krležinim Baladama kod Milorada Stojevića:„...Črnjina poraba Balada u pragmatične kulturološke svrhe priskrbila mu je dobre učinke u promidžbi promišljanja