Nova Istra

140 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Mirko ĆURIĆ ce zahvalio prigodnicom objavljenom u Glasniku “. (Galović, 2015.: 212) Ta tvrdnja najvjerojatnije nije točna jer sam naslov teksta upućuje na performativnu narav ove prigodnice i na njeno javno izvođenje prije negoli je dar realiziran. Naslov je, prema Genettu, peritekst,„prvi označitelj s kojim se čitatelj susreće te prvi dojam koji stva- ra o tekstu” (Buljubašić, 2017.: 31). Naslov Ivančićeve prigodnice jasno implicira to kako dar još nije realiziran jer stoji:„Prilikom Skorog Dara Trećem Samostanskom Redu sv. Franje u Dalmaciji i Istri“, a na to upućuje narav prigodnica kao žanra. One se javno izvode pred adresatom, a tek se kasnije reproduciraju u pisanom obliku kao svojevrsna pisana potvrda govornog čina, upućena zajednici koja nije mogla svjedo- čiti činu. Ivančić je u ime zajednice ovlašten za izvođenje govornog čina, koji je uvi- jek javan i odobren od adresata. Dakle, premda nemamo pisanu potvrdu, zaključu- jemo kako je prigodnica javno izvedena, najvjerojatnije za biskupovim stolom. Do zadnjih dana svoga života biskup je svakodnevno objedovao u društvu: „...pozivao je redovito svakoga tko bi ga došao posjetiti“ (Vidinović, 1905.: 9). Biskupov stol u Crvenom salonu Biskupskog dvora bio je javni prostor u kojem je svaki objed imao društvenu ulogu, a sudjelovanje u objedu bio je znak pripadnosti konceptu kulture koji je provodio Strossmayer. Ivančićeva prigodnica koncipirana je kao govorni čin i slijedi retorička pravila koja je autor dobro poznavao jer je bio proslavljeni govornik na hrvatskom i talijanskom jeziku „od Kotora do Kopra“ (Galović, 2015., 210). Oblikovana je kao sonet, u ep- skim desetercima s cezurom nakon četvrtog sloga. Moguće je da odabire ovaj stih zbog njegove pogodnosti za usmenim izražavanjem te kao identifikacijskim stihom nacionalne kulture. Unutar žanra prigodnica, Ivančićevu prigodnicu možemo odre- diti kao zahvalnicu u kojoj adresatu zahvaljuje u ime zajednice kojoj pripada, ali ne samo zbog konkretnog dara, već i zbog njegove ukupne djelatnosti, što Ivančić na- glašava u uvodu u kojem Strossmayera naziva „Prvim sinom Svog Hrvatskog Roda“ ističući kako se ne može na odgovarajući način uzvratiti na sve što je Strossmayerov um„s desnom podao“. Strossmayerova djelatnost je sinteza „uma“ i „desnice“; on je, nastavlja Ivančić u izlaganju ,„svjetitelj nam glavni“, on sve radi na korist „narodnog preporoda“, široko shvaćenog na svim prostorima u kojima tada živi hrvatski narod, a nije obuhvaćen ondašnjim političkim okvirima hrvatske državnosti unutar Au- stro-Ugarske Monarhije. Unutar dispostia svog retoričkog diskursa Ivančić ne ko- risti pobijanje , držeći Strossmayerovu poziciju unutar hrvatske kulture neupitnom. U zaključku zato, u ime zajednice kojoj pripada, potvrđuje pripadnost nacionalnom, vjerskom i kulturnom programu koji provodi Strossmayer. Ovdje je riječ o iznimno važnoj, možda i najvažnijoj Ivančićevoj gesti, odnosno učinku koji ima njegova pri- godnica. U ime zajednice kojoj pripada, a koja se prostire od Istre do Kotorskog zaljeva, izražava pripadnost Strossmayerovu kulturnom krugu, podržava njegove