Nova Istra

129 Mate ĆURIĆ UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA vorilo). Djeca nekih mojih kolega s posla imala su slična iskustva, ali za Črnju je taj dio njegove biografije uvijek bio nekako sporedan, nije ga se isticalo, a na terenu ili u njegovu agilnom radu oko Čakavskoga sabora teško se moglo nazrijeti nešto ta- kvo. Povezivao sam to sa činjenicom, o kojoj bi se protokom vremena i na margina- ma nekih zavičajnih skupova natuknuo poneki nov detalj, o nejasnoj smrti Črnjina oca, kao i mnogih očeva, zaslužnih istarskih narodnjaka i boraca za sjedinjene s ma- ticom Hrvatskom. Istina je da je 1948. godine završio na Golom otoku i pušten nakon nekoliko mje- seci, a zapisano je jedino to da je poslije uspio obnoviti društveni ugled te se govorilo da je na Golome bio u istražnom zatvoru, što je valjda bio način da ga se „pomiluje“ ili donekle poštedi od politički i socijalno krajnje neugodne asocijacije na tzv. inform- biroovce . Milan Rakovac u knjizi Sinovi Istre (Istarski ogranak DHK, Pula, 2009., ur. B. D. Biletić) citira Črnjinu izjavu kako je „...partija (je) iznevjerila ciljeve pučke, humanističke revolucije“, a on, Črnja, bio proglašen špijunom američke CIA-e i bri- tanskoga Intelligence Servicea, ni manje ni više nego zbog letka upućenog Istranima iz Zagreba da se bore protiv fašizma, ali u (ne)vrijeme 1939. i sporazuma Hitler – Staljin, kada se zbog viših ciljeva moralo prešutjeti da, eto, ima fašizma, dakle nema ga, već ima samo imperijalnog kolonijalizma!?! Moram reći da su ovo maloprijašnje tek naknadna dodavanja, ali u ono se vrije- me nikada nisu spominjala, za razliku od borbe za Čakavski sabor 1970-ih kada su mnogi hvalili ulogu Mirka Božića, Eme Derossi (također, kratko, urednice Glasa Istre , 1953.), Krleže i još nekolicine važnih književnih i kulturnih imena koja su se zalagala za Čakavski sabor, a time i za samog Črnju. Naime, u nekim glavama po- javila se sumnja o tzv.„dekroatizaciji Istre“ kroz Čakavski sabor kao regionalistički pokret ili nedovoljno nacionalno uklopljen, bez osjećaja da je ČS zapravo dokaz po- vratka na izvor i povratak svijesti da si/smo dio nacionalne rijeke, a ne tamo neki periferni rukavac. Naravno, to je jako dobro uočio Antonio Borme (i osobito njegova rovinjska „ekipa“ u gradskoj vlasti te unutar tadašnje Talijanske unije), koji je u Čr- nji i Čakavskom saboru vidio baš „nacionalizam“, kao i „posezanje“ za F. Petrisom (F. Petrićem) ili „sumnjivo“ uvrštenje C. De Franceschija u Istru kroz stoljeća itd. Mogu posvjedočiti Črnjinu priču da je baš zbog tih imena, kao i zbog uvrštenja Fulvija Tomizze i u istarski, dakle i u hrvatski književni krug, bio itekako napadan i s ove „svoje“, hrvatske strane. No, njegova ideja o Istri kroz stoljeća kao knjižnome nizu svega najvažnijeg i najznačajnijeg što je nastalo na ovome prostoru nije se ticala „naših i vaših“, već je slijedila onu Dobrilinu„jednako za sve“. Kao Kaštelanov student na teoriji književnosti i kod prof. Predraga Jirsaka na bohemistici (1975. – 1980.) prvi sam put čuo za Zvanu Črnju i to kao urednika časopisa Dometi , gdje smo u to vrijeme jedino mogli naći važne tekstove o strukturalizmu, primjerice. Dana 4. lipnja