Nova Istra

128 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Mate ĆURIĆ vjesniku , sve se više priklanjajući književnom radu i problemima, posebno kao ured- nik u važnim časopisima i izdavaštvu: Otkrića , Epoha , Dometi i Most . Poznato je to da ga je u „veliko novinarstvo“ uveo Premanturac Ive Mihovilović još prije rata, kao redaktora u Novostima (u tzv. crnoj sobi), ali i to da je Črnja nakon rata, kao glavni urednik Vjesnika (u istoj sobi), nepodobnog Mihovilovića vratio u novinarstvo kao komentatora, poznatoga kao Spectator . Tako piše Istrapedija , a prije toga na znanstvenu je razinu istraživanje o Črnji kao prvenstveno književniku podi- gao Boris Biletić u svojoj monografiji Bartuljska jabuka (Reprezent <i dr.>, Račice <i dr.>, 2001.). Otad otprilike datira susret i prijateljstvo pisca s piscem, ali najprije novinara s novinarom, urednikom. Naime Zvane Črnja i, također moj profesor, Jure Kaštelan imali su nevjerojatno sličan put i iskustvo u rati i u miru – jedan na stranicama Gla- sa Istre , drugi pak na stranicama Slobodne Dalmacije . Možda djeluje neskromno, ali je njihov odnos, možda i „nesvjesno“, bio izazov da s kolegom Jakšom Fiamengom u Slobodnoj Dalmaciji uspostavim više no prijateljske veze i suradnju na relaciji Istra – Dalmacija, u zajedničkom ča , koji se u Istri najviše njegovao i očuvao, a u Dalma- ciji, iako nažalost sve manje, ali se ipak u svakodnevlju rabi i živi, osobito u brojnim otočnim sredinama. Na Šoljanovim danima u Rovinju, kad je tema bila život i djelo Jure Kaštelana , sa- znao sam da su Črnjini i Kaštelnovi bili obiteljski prijatelji družeći se u Ičićima, od- nosno u Zagrebu. Zanimljiva je ta njihova veze od mladih dana; jedan iz splitsko- omiškog zaleđa (Zakučac), drugi iz pulsko-pazinskog (Žminj), borci za slobodu svoga zavičaja riječju i stihom, a u kasnijim vremenima svaki na svoj način duhom i radom vezan za temelje hrvatske kulturne svakodnevice. Naime, kao prema dogovo- ru i poslanju koncem 1960-ih Črnja stvara Čakavski sabor , a Kaštelan radi na epo- halnoj tzv. Zagrebačkoj bibliji , obojica nekako u sjeni društveno-politički prisutnijih kolega pod Krležinom kabanicom i sjenom, ne bježeći od svojim mladenačkih ide- ala, ali ni od svoga hrvatskog identiteta i poslanja. Na kraju su obojica otišla gotovo istovremeno (Kaštelan 1990., kada Črnja piše onaj svoj programatski tekst o pojavi IDS-a, a Črnja jedva godinu dana potom), obojica uz svećenički blagoslov (na onaj svijet otpratili su ih Bonaventura Duda i krčki svećenik – u tišini i daleko od očeki- vane pozornosti javnosti). Znajući da je Črnja bio jedan od urednika Glasa Istre (u vremenu malo nakon njegova osnutka, poslije braće Drndić kao pokretača i osnivača, pa sve do kraja rata 1945.), u novine sam došao dok su još aktivni bili stari, prekaljeni i iskusni urednici i Črnjini suradnici, poput Šante Kranjca, Justa Ivetca, Marija Hrelje... Tada uz ka- vanske novinarske ćakule, uvijek u gustom dimu, otkrivam ponešto o Črnjinu golo- otočkom iskustvu (o čemu se javno nije smjelo govoriti, niti se još dugo potom go-