Nova Istra

127 Mate ĆURIĆ UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA jed(i)ni učitelji i promicatelji nacionalnih pitanja i tema u doba kada je to bio go- tovo tabu. Imao sam na fakultetu važne učitelje: Josipa Bepa Bratulića, Antu Stamaća, Mla- dena Kuzmanovića, Milana Moguša, Stjepana Babića, Rafu Bogišića, Eduarda Her- cigonju, Stjepana Damjanovića…, a u Puli su me se odmah dojmili Miroslav Sinčić, Renato Pernić, Mario Kalčić, profesorica Ljubica Ivezić, Alojz Orel..., od kojih sam od 1983. kao novinar – uglavnom ih vozeći u „fići“ Glasa Istre na mnoga događanja diljem Istre, vezana uz Čakavski sabor i Črnju, Balotu, Rakalj, Roč, Hum, Žminj... – učio i upijao stvarnost na skupovima brojnih katedri Čakavskoga sabora, Prazniku našega zajika , na priredbi Naš kanat je lip ... Svi su oni pobudili i rasplamsali moj hr- vatsko-istarski duh jer ovdje se naprosto„hrvatovalo“, dok se u ostatku domaje nakon Hrvatskoga proljeća šutjelo, ili govorilo ispod glasa u probranom društvu. Kako sam ujedno bio i novinar, i fotoreporter, i vozač, sve sam snimao i bilježio. No, vratimo se Črnji. Njegove stihove, drugačije od Balotinih, prepoznavao sam, iako ih nisam razumio u onoj arhaičnoj žminjskoj – bezjačkoj posebnosti. Preli- stavao sam Črnjinu liriku koja mi je bila znakom da se dijalekt uzdiže iznad svoga osnovnog idioma, iz zavičaja u globalnu kozmopolitsku poruku, što i je smisao istin- ske poezije. Sve te spoznaje povezivala je za to vrijeme važna činjenica o Črnjinu su- djelovanju u antifašističkom pokretu istarskih emigranata, sa znakovitim dolaskom u Istru ljeti 1941. i susretu s istarskim narodnjacima. Početkom lipnja 1938. u Zagrebu je osnovao Istarsku revolucionarnu organizaci- ju Mlada Istra i uređivao njezino ilegalno glasilo Sloboda , a iste godine Matica hrvat- ska tiska Balotin Dragi kamen , koji će sigurno promijeniti odnos budućih generacija (do danas) prema čakavštini i zavičaju, ali i nasuprot one Katalinića Jeretova o„Istri sirotici“. Prema svjedočenju Dušana Tumpića, koji je u to vrijeme u Zagrebu tako- đer u emigraciji sveprisutan, Črnja je uoči rata bio delegiran uime Istrana na Svjet- skom kongresu omladine u Parizu, ali su okolnosti to spriječile. Sudionik je Narod- no-oslobodilačkog pokreta od 1941. do 1945. i to najviše u tzv. agitpropu , danas bi se reklo „novinar piarovac “, što je iskustvo koje će, čini mi se, kasnije (uz književni rad) biti presudno u pokretanju njegovih životnih ostvarenja: Čakavskoga sabora, Istre kroz stoljeća , brojnih novina i časopisa. Radio je to podjednako uspješno i u ratu i u miru: u Istri i Gorskome kotaru ure- đuje Goranski vjesnik i Hrvatski list na Barbanštini (očito na tragu Krmpotićeva i La- ginjina rada na listu istoga imena nakon gašenja Naše sloge ). Nakon oslobođenja se najprije opredjeljuje za novinarstvo, postaje glavnim i odgovornim urednikom Gla- sa Istre u Rijeci, potom osniva Istarske knjižare i Istarsku nakladnu zadrugu , koja je objavila prve hrvatske knjige nakon rata.„Odvaguje“ između novinarstva i društve- nog aktivizma, vraća se u Zagreb 1946., radeći najprije u Vjesniku , pa Ilustriranom