Nova Istra

123 Tomislav Marijan BILOSNIĆ UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA nevidljiv črv / ta tajna misal po noće na pusten školje. / Pak viers do viersa, oj Ma- rule, / krvavo stisni srce da na sviete buode bolje“. Stotinu je godina Črnje. Stotinu slika Istre. I danas slika Žminja postaje drukčija, određuje je novo Črnjino postojanje. Sjedište Čakavskoga sabora, čiji je inicijator i glavni pokretač književnik Zvane Črnja. Žminj, mjesto s jednim licem i trideset i tri ogledala. Žminj se sastoji od 33 naselja! Trideset i tri i – slika „Judin poljubac“. Oker na ljubičastom. A riječi žminj još nedostaje definicija, kao da je potopljena u žminj- skoj bukaleti. Selo u kojemu je rođen Zvane zove se Črnjeni, Črnji. To i ne može biti ništa drugo nego mjesto pjesnika i glagoljaša. Čakavci su glagoljaši, glagoljaši su čakavci. Narodnjaci. Sve je jasno i jednostavno, gotovo prosto kao život težaka, ali i složeno, nedokučivo, puno samoće u labirintu iz kojega dopiru glasi neprestanih im- provizacija, čakavska Istrija, Jistra. Istarske škrile, umjesto slova, slike i likovi, simbo- li, bezimene nadgrobne ploče s urezanim znakovima. Ne morate čitati, gledajte! Ja slovo znajući govorim... Ja slovo vidjevši govorim. U Žminju ih gleda Zvane i u sva- kome znaku čitao alat za težaka, radnika, pastira. Čitati nam je danas Črnju kao što je on nekad čitao„Marulićev libar“:„Tvuoj libar nan još uznosi / ovi zajik po sviete... Samo, gledaj, jopet naši Istrijanci / ta stari svieti libar pišo z nova“. Žminj.„Sakega dana je bartuljska jabuka / manja / i tanja“. Hum. Humski grafiti, postaje Aleje glagoljaša, Glagoljski lapidarij. Glagoljaško gnijezdo Roč. Roč sa svo- jim glagoljskim abecedarijem. Skroviti Draguć, dolina Butonige, s rojevima zvijezda u mirisnoj noći. Tinjan u kojemu je kršten Dobrila. Pićan s vinom koje dariva dubo- ku starost. Motovun kao rođendanska torta lebdi na kudjelji jutarnje bijele magle. Motovunski bestijarij, krava i lav zajedno na jaslama. Beram, odakle se čuje prošlo- stoljetna rika boškarina i „Ples mrtvaca“ u crkvici na Škriljinah. Vincent od Kastva i danas je u mislima je li preče ubiti zmaja ili se pokloniti kraljevima, pa kreće u Bar- ban na „Trku na prstenac“.„Pliešo, pliešo mrtvi / tamo na beramsken zide“. Grožnjan, s listovima ljiljana kao tipkama glasovira, i masline srebrne od sunca i prašine bijele ceste. Supetarci (Sveti Petar u Šumi) s konačnom riječju u kamenu – Amen.„Amen, / amen, / amen, / i zajno se zgasi / od svieći plamen“. Tako je kazao Supetarac Jakov. Tako je govorio Žminjac Črnja.„Črni muoži / Noseć črne ruoži“. Renesansni prostor pun težaka. Sva ta mjesta smještena na ravnim grebenima ili po vrhovima brda gdje svaka kuća ima oblik Katedrale. Mjesta kao da su podignuta u slavu Sunca. A na perspektivama njihovih ulica punih svjetlosti – stoji Črnja cijelo jedno stoljeće. U središtu svakoga grada i na stjecištu svakoga suvremenog istarskog puta – Črnja:„I slovo na slovo va ta kamen, / da i od mane / zustane znamen“ –„ča ga je tamo z nova rodila / zelena naša grana“. Ono što nije sačuvano u riznicama muzeja i galerija, pohranjeno je u riznici duha, na istarskim glagoljaškim putovima koji danju prolaze kroz mirisne gajeve, dok noću