Nova Istra

119 Boris Domagoj BILETIĆ UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA živio Matičinu sudbinu i zahvaljujući Črnjinim ranijim životnim (političkim i inim, ne samo golootočkim) iskustvima te mudrosti slobodara koji je znao biti i strateg, i taktičar, i operativac. Značio je Čakavski sabor, najkraće rečeno, renesansu i afirma- ciju svega onoga najboljeg u prošlosti i suvremenosti što je Istra dala, davala i mogla dati u tome trenutku. Naglasak jest bio na čakavskome izrazu, običava se reći, i to ispravno, na izrazu/jeziku najstarije hrvatske književnosti i knjige, ali i na svekolikoj čakavskoj sastavnici hrvatske kulture. Kao institucija Čakavski je sabor stvorio svoju mrežu na širemu, uglavnom čakavskome prostoru (koji je danas, nažalost, sve uži i skučeniji): u Istri, Dalmaciji s otočjem, Hrvatskome primorju, pa i ponegdje u unu- trašnjosti do, primjerice, Like, ali i u inozemstvu, poglavito među našim Gradišćan- cima. Ostao je i opstao, dakle, Čakavski sabor i zahvaljujući Črnji, a na današnjim je njegovim aktivistima da nađu neke nove formule, rekao bi Črnja, prikladne ovome vremenu i prilikama te da ih ispune sadržajem. Jer nekakve formule i potrebe i da- nas, valjda, postoje, samo je pitanje prepoznajemo li ih. Naime, u malim lokalnim sredinama, gdje nemirnu duhu često nedostaje kisika, još je očitija potreba za uteme- ljenim i samosvjesnim ljudima i institucijama koje moraju djelovati otvoreno i uvjer- ljivo, sadržajno i demokratski, svjesni vlastite tradicije uložene u budućnost. Nema u Istri danas nijednog pisca i kulturnog djelatnika od imena, koji na neki način nije bio uključen u djelovanje ili pak potaknut radom Čakavskoga sabora. Šteta što Pula više nema katedru. Ona joj je itekako potrebna i bila bi opet dobrodošla, poglavito danas, a u nekim relacijama bila bi posebno značajna glede aktualnih društvenih gi- banja i stanovitih protukulturnih i anacionalnih tendencija koje na ovome području, dolazeći iz dnevne politike, traju već gotovo dva-tri desetljeća. Glede Črnjina Čakavskog sabora, onoga izvornog, zatim njegovih „formula” o „pučko-demokratskim” temeljima i sadržajima čakavske hrvatske kulture, pisane ri- ječi poglavito i nakladništva posljedično, pokazalo se nakon njegove smrti koliko je bio dalekovidan, nenadomjestiv i nedostižan čak i bližim suradnicima i poklonici- ma – osobito nastojanjem da se oznanstveni rad jedne tako važne „transzavičajne”, Črnja bi rekao „nadregionalne”, u svakom slučaju nacionalne institucije poput ČS-a i da se, s druge strane, osuvremeni pristup manifestiranju zavičajnoga na razini po- pularnijoj, onoj pučkoj, ali ne ruralnoj u pejorativnom smislu riječi, u programima diljem cjelokupna čakavskoga prostora, a onoga istarsko-primorskoga osobito. Da- nas novih ideja na tim poljima i u tim područjima naprosto – nema, pa je taj Sabor nakon Črnje još uvelike bio okrenut prošlosti, već viđenim„formulama”, donekle čak kao shrvan zamorom, potrošenošću. Uostalom, oporučni/„oporučni“ nasljednici/ „nasljednici“, ili tek nasljedovatelji, Črnjini nisu umjeli niti uspjeli stvarno nastavi- ti ni s objavljivanjem svojedobno kapitalne edicije „Istra kroz stoljeća“, no od 2018. i pojavom nekih drugih angažiranih ljudi ona opet sustavno izlazi – ne onim ritmom