Nova Istra

112 PROZA Janko DIMNJAKOVIĆ – Zaboravi – odvrati mi. – No, kad se vratim, možda odemo zajedno na koji kon- cert. Po tvom izboru? Iznenadio sam se. – S najvećim zadovoljstvom – rekoh – ali neka izbor bude tvoj. Bilo bi vrijeme da uronim u dubine glazbe, oko čega se bezuspješno trudim već go- dinama – nastavih pomalo ironično. Irena me sažaljivo gledala. – No, a sada moram ići – reče. – Imam sastanak u muzeju Gulbenkian. I nemoj me slijediti: s lisabonske tvrđave može se sići na više raznih načina. – Ne pada mi ni nakraj pameti – odvratih. – Imam sastanak s duhom kralja Ma- nuela ovdje u visinama, i ne smijem to propustiti. Razmišljao sam gledajući Irenu kako brzo silazi nizbrdo. U jednom trenutku sta- la je, napola se okrenula, kao da mi je još nešto htjela reći – a zatim nastavi silaziti. Koje su to nevidljive sile koje čine da neku osobu sretnemo baš na nekom – možda simboličnom – mjestu? III. Sofija, što znači mudrost – Počela sam se bojati smrti – reče Sofija. Smrt je bila posljednja stvar koje bi se čovjek sjetio u ovakvu ambijentu, pomislih. Večer je padala na Rim, a mi smo sjedeći na Pinciu promatrali poznatu panoramu vječnoga grada. Nebo je već poprimilo nježnoružičastu boju, a tamni obrisi pinija ocrtavali su se na horizontu. Tamo negdje dolje bio je Španjolski trg, koji mora da je još uvijek bio pun svjetla i živosti. – Nikad se nisam bojala smrti – zbunjeno je nastavljala. – Dok sam tu, nema smrti, a kad je smrt tu, nema mene – prastari filozofski aksiom. Ali u zadnje vrije- me osjećam upravo strah. – Što ti nitko ne može zamjeriti – rekoh. Znao sam dakako da je Sofija prošla tešku operaciju zloćudnog tumora, da je primila prvu rundu kemoterapije, a sada, igrom slučaja, između dvije njene kemoterapije, sjedimo u Rimu, na Pinciu, ispija- jući kapučino iz raskošnih šalica, i promatramo pejzaž kakav se može naći samo još na najboljim Poussinovim platnima. – Nikad me ništa nije boljelo – reče Sofija – ali taj osjećaj nemoći, osjećaj da se urušavaš iznutra, da si sam pred vratima koja se zatvaraju... Prisjećao sam se naše veze. Kako je to davno bilo! Sitna, skromna, beskrajno za- ljubljena u slikarstvo (upravo me ona zagrijala za francuske majstore koji su djelovali u Rimu), pomalo pasivna – što me izluđivalo – neprestano sam imao dojam da sam