Nova Istra

111 Janko DIMNJAKOVIĆ PROZA – nijedna nije bila glupa; glupost me toliko iritirala da i ne znam što bih započeo s takvom osobom. Irena nije bila ljepotica – smeđokosa, srednje visine, ne posebno dobro građena, s tikom da popravlja kosu koju zapravo i nije trebalo popravljati. Imala je loš ten i kao svaka prava žena neizmjerno patila zbog toga. Ni seks s njom nije bio stvar za pamćenje – teško se opuštala – ali je zato njen poljubac bio nešto što nikad ni prije ni poslije nisam doživio. Taj osjećaj njenih usana na mojima – kao da se dematerija- lizirala, kao da je cijelu sebe prenijela u svoje usne i dala partneru. Nakon toga, dugo bih se osjećao kao da me zapljusnuo val iz neke neviđene daljine. U materijalnim stvarima poštena do gluposti, nije bila lak sugovornik. Jednom sam je odveo na Fellinijev „Grad žena“, pa je bila bijesna da mora gledati takvo sme- će (tako je rekla). Podnosila je jedino Antonionija, s njegovim čistim linijama i be- skrajno efektnim filmskim završecima, ali je njena prava ljubav bila glazba: dakako, stalno me vodila na koncerte. (Uvijek sam smatrao da je glazba plemenita stvar, iako nikad nisam mogao dokučiti ono vrhunsko uživanje u njoj kakvo sam osjetio kod Irene i nekih mojih prijatelja.) Moja veza s Irenom počela je pucati prije nego što je započela, da bi se na kraju pretvorila u niz svađa. Te su bile legendarne. – Među svim svojim lošim svojstvima – odsjekla mi je jednom – imao si i jedno dobro: ako je netko bio zaista opak i zao, ti si ga odmah prepoznao. A inače nisi znao prepoznati ni ljubav ni simpatiju. – A ja sam joj odbrusio: – Žene mogu oprostiti podlost, ali nespretnost nikada! (Kasnije mi je bilo žao. U Ireninu slučaju, to je bila nepravedna optužba, ali zaista sam bio ljutit.) Napokon smo prekinuli – na veliko veselje mojih prijatelja, koji su smatrali da je Irena problematična osoba koja mi nikako ne pristaje. Nakon toga nisam je vidio godinama: samo sam čuo da ima kćer koja je još od puberteta bila u stalnom suko- bu s majkom, i napokon otišla živjeti svoj život. Sada u Lisabonu, dobro sam se ču- vao da joj ne postavim nikakvo pitanje o obitelji. Znao sam da nema svrhe počinjati razgovor s Irenom o stvarima o kojima ona nije željela razgovarati: i tako sam pustio da ona vodi razgovor. – Zašto smo došli ovamo? – reče Irena. – Odavde se vidi samo tužni ocean! (Po- mislio sam, pomalo zlobno, da je i Irena možda ocean koji je tužan sam nad sobom.) – Tuga je ugrađena u portugalski duh – nastojao sam se opravdati. – Fado ne bi postojao bez tuge. Irena je šutjela i gledala u smjeru trga Restauradores. Šutjeti s njom nije mi bilo nemilo: i nekad je tako bilo. Ali tko zna o čemu sada razmišlja? – Znaš – reče – ti si jedini koji se nisi pravio da si ono što nisi. – Za ovo si zaslužila poljubac – rekoh, na što se Irena malo trznula.