Nova Istra

113 Janko DIMNJAKOVIĆ PROZA previše vjetropirast za nju – nas dvoje u nekoj galeriji, gdje je ona izigravala strogu učiteljicu – gdje su te godine! Nismo zapravo ni prekinuli, prije bi se moglo reći da smo se odsklizali jedno od drugoga. Godine su prolazile, Sofija je imala nekoliko čvr- stih veza, ali se nikad nije udala – napokon nisam više čuo ništa o njoj, dok nisam gotovo stao na nju među turistima na Piazza Navona. Imala je prekrasnu gustu crnu kosu koju je uvijek šišala sasvim na kratko. Čak i sada, nakon kemoterapije, kosa se nije dala. A sada je Sofija sjedila do mene u lije- poj crvenoj haljini, koja kao da je prkosila svemu što joj se događalo zadnjih mjeseci. Gledajući Pincio, razmišljao sam o Poussinu. Ima jedna njegova slika –„Et in Ar- cadia ego“ – koja prikazuje pogreb nekog mitskog junaka u prekrasnom pejzažu idi- lične Arkadije. I u idili smrt vlada svime... Godinama nisam vidio Sofiju – zašto mi je onda vijest o njenoj smrtonosnoj bolesti izazvala gotovo fizičku bol? – Život se sastoji od slika – razmišljala je Sofija, kao da je znala što mi prolazi kroz glavu. – Slika proljetne kiše koju promatraš stojeći ispod debele krošnje stabla, slika užurbanog kolodvora kada svi naglo izlaze iz vlaka, noć na brežuljku iznad gra- da kada se čudiš koliko svjetala ima ispod tebe... Napokon ti ostaju samo te slike, to je jedino što imaš, sva takozvana stvarnost postaje sve nestvarnijom... Nisam se sasvim slagao, ali sam se pokušao nadovezati: – Trenutak koji ne pro- živiš – njega kao da nije ni bilo. Većina trenutaka jesu takvi – odlaze u nepovrat. Samo ono što ti se zabije u dušu – znam da je to glup izraz, ali ne mogu smisliti bo- lji – samo na tomu možeš graditi. – A što ti to sve koristi kad se nađeš pred zidom? – Ne odustaj – rekoh. – Moderna medicina čini čuda. A kad se vratimo doma, moramo se vidjeti. – I proći ćeš mi rukom kroz kosu? Kao da me zapuhnuo vihor! Nekad davno, nije mi bilo većeg užitka nego staviti Sofiji ruku na zatiljak i polako joj proći kroz kosu prema tjemenu. I sada se Sofija toga sjetila nakon svih tih beskrajnih godina! Stoga nije čudo da sam zastao i da mi je trebao koji tren prije nego što sam smogao nešto reći: – I proći ću ti rukom kroz kosu, koja će biti takva kakva je uvijek bila – odgovorih malo previše optimistično. Sofija se sasvim blago nasmiješi. – Moram ići – reče. Oprostili smo se, i Sofija se uputila u smjeru Španjolskog trga. Njena crvena ha- ljina prekrasno se uklapala u zagasitozeleni pejzaž Pincia. Mrak je sve više padao na rimske brežuljke, i doskora će noć. Ubrzo se vidjela samo crvena krpica na mrkoj podlozi drveća koje je sve više hvatalo tamu; pa mala crvena točkica u (činilo mi se) nekoj nestvarnoj daljini; napokon se nije vidjelo više ništa.