Nova Istra

109 Janko DIMNJAKOVIĆ PROZA drveće, oblaci – djelovalo divno plastično, kao da možeš zagristi u njih. Koja su to bila vremena, u kojima je čak i marihuana bila teška egzotika! Obožavala je kazalište i neprestano me vukla po nekim predstavama, što je meni kao filmofilu bilo neobično. Stalno smo nekamo jurili: jednom smo čak i prenoćili u autu, kojem su se sjedala, na sreću, dala spustiti do kraja. S njom nije bilo lako živje- ti jer je neprestano padala iz euforije u depresiju i obratno: kada je na jednoj mojoj bezveznoj kaseti snimljenoj s radija pronašla „Me and Bobby McGee“ Janis Joplin, gotovo se rasplakala od sreće. (A ja tada nisam ni znao tko to pjeva. Snimao sam s radija ono što mi se svidjelo i bio silno iznenađen kad bi neki poznavatelj među tim mojim kupusom pronašao vrhunske stvari.) A kad smo izlazili iz kina nakon filma „I konje ubijaju, zar ne?“, plakala je pola sata. Nakon što smo se razišli, nisam više mnogo čuo o njoj. Pričali su mi da se udala za nekog konceptualnog umjetnika, rodila dvoje djece i ubrzo se razvela. Konceptu- alni umjetnik bio je – čini se – priličan tudum, ali ni sa Zoe nije bilo jednostavno. Govorili su da je znala biti pijana kao zemlja i bacati stvari po kući; kasnije se o njoj malo čulo. Djeca su sada, naravno, odrasli ljudi; netko mi je spomenuo da su u ino- zemstvu. Sada je nisam htio ispitivati o tome. Zagledao sam se u brodiće uz galatski most. Sve je davalo dojam živosti. Nešto prije, probijao sam se prenapučenim istanbulskim ulicama, među ljudima od kojih ti svatko nudi barem nešto na prodaju. Zašto Orhan Pamuk Istanbul povezuje s tu- gom? Razmišljao sam. Silne su godine prošle. Izgledam li ja drugima onako kao prije? Je li negdje ostala iskra starih vremena? A Zoe – koja je možda u tom času isto mislila – primakne glavu i šapne mi na uho tako tiho, da to nisu mogli čuti ni Turci koji su sjedili tik do nas: – Uvijek si se divio mojim bradavicama. Znaš, još su uvijek iste onakve. Pogledah je: – Lako ti je to govoriti kad si zakopčana do grla. – I prije nego će se naljutiti, do- dah: – Znam. Ti si posljednji čovjek na svijetu koji bi se pravio važan. Doista, Zoe je uvijek bila preskromna što se tiče vlastitog izgleda, i nije mogla pravo vjerovati da bi se nekom mogla svidjeti. A ovo s bradavicama, to sam joj ja na- punio glavu. I kako se samo sada toga sjetila! – A zašto smo mi zapravo prekinuli? – upita Zoe. – To je preteško pitanje. Još malo pa se ne ćemo ni sjećati da se to dogodilo – re- koh s uvjerenjem. – Baš si nepopravljiv pesimist! No, sada se ne bih udala ni za koga, čak ni za tebe – reče sa smiješkom.