Nova Istra

108 Janko DIMNJAKOVIĆ, Zagreb TRI PUTA I. Zoe, što znači život – Zamisli, u Carigradu! – smijala se Zoe. A zašto bih se iznenadio? U životu sam uvijek imao ili nevjerojatnu sreću, ili ne- vjerojatan peh. Susresti nekad dragu osobu nakon što deset godina nisam znao je li živa ili mrtva, na način da slučajno, u posljednji čas, odem u kino i nađem se u istom redu s njom – ili izvući sedamdeset peto, najteže pitanje na ispitu – bile su za mene sasvim normalne stvari. Zato se i nisam začudio kada sam u Kapali-čaršiji ugledao poznato lice. A sada smo sjedili u jednoj čajani, leđima okrenuti carskoj palači Top- kapi, i promatrali Galatu i Bospor koji se gubio u daljini. Zoe je voljela taj stari naziv Carigrad, i ne bi rekla „Istanbul“ ni slučajno. Pokušavao sam se prisjetiti. Zoe je imala plavu kosu koju je uvijek vezala neka- kvom vrpcom ili trakom ispod koje je virio plavi čuperak. I sada je to tako bilo. – Nije sijeda – kao da čita moje misli reče Zoe sa smiješkom. Kolike su godine prošle! Bože, je li moguće da smo toliko stari! A sjećao sam se kao da je bilo jučer: nas dvoje u prastaroj krntiji od automobila u najmračnijoj ulici u gradu (svojedobno sam bio jako ponosan da znam u kojim ulicama u gradu je ta- kav totalni mrak da si mogao biti u autu neprimijećen – nije ih bilo puno, ali je to trebalo znati) – to su bili dani! Zoe je bila puna energije koja je uvijek bila krivo usmjerena. Jednom davno u Ko- penhagenu našla se u nekom parku punom mladih ljudi koji su stajali, pušili i neka- ko čudno gledali preda se. I njoj su ponudili cigaretu, nakon koje joj je sve – trava, Janko Dimnjaković, radio-jaska.hr