Nova Istra

106 PROZA Adam RAJZL Svi su u selu znali s kim je Marija zatrudnjela, samo nije njezin otac Pero. Marija i mati Janja sve su činili da Pero ne primijeti. Marija se stezala, kad su počele mučni- ne. Pred Perom su govorile kako je trbobolja u pitanju, da je pojela nešto što joj ne odgovara, pila je pred njim različite čajeve, a on ništa nije posumnjao. Istinu su mu rekli tek kad se curica rodila. Tri je dana svoju ljutnju gasio rakijom da bi malo po- malo curicu prihvatio, da bi pustio suze kad je nakon godinu dana umrla od neke zarazne bolesti. Marija se udala u Jakinu sirotinjsku kuću obilježena time da je rodila dijete s ože- njenim muškarcem. Nekoliko godina kasnije lugar Iva polako je kašljucao, korak mu je bio sporiji, znoj sve češći. Tješio se da je to od jakog hladnog jesenjeg pljuska koji ga je zatekao na po- lju. Lice mu je žutjelo, noge sve tanje i onemoćale, odlazio je prijateljima doktorima koje bi redovno pozivao u lov u šume što ih je čuvao. Kimali su glavama i zabrinuto mu rekli: „Iva, nije dobro, tuberkuloza kostiju. Šuma, magla, kiša, snijeg, led, došli po svoje, a i mater ti, koliko znamo, umrla od te bolesti. Genetika je u pitanju“, go- vorili su mu sa sažaljenjem. Prema njihovu savjetu odlazio bi u toplice i lječilišta da promijeni zrak, ali je tuberkuloza bila jača. Pao je u krevet i godinama ležao. Ljeti bi ga Lucija izvela na sunce da se zagrije, da ga dodirnu sunčeve zrake. Lice mu je bilo mršavo i blijedo poput papira, oči upale, ruke i noge svinute, iskrivljene i mršave. U predvečerje kad nikoga nije bilo u kući, uz puno napora i znoja, puzeći bi polako izlazio iz dvorišta, čučao ispred kuće ili sjeo na klupčicu samo da bi nekog ugledao na seoskom putu, najčešće kočijaše kako se vraćaju s oranja. Ukoliko bi iz daleka uočio neku ženu, izbjegavao je njezin pogled pun sažaljenja, ali i prijezira, sa čijih se usana mogao iščitati šapat: „Tako mu je i tribalo!“ Puzeći bi se sakrio iza ograde, a onda opet uz puno napora vraćao na isto mjesto. Starije bi ga žene ogovarale i smijući se dobacivale.„Di su mu sad prijateljice, ljubav- nice, mogu ga služit?! Sad od njega bježe ko vrag od tamjana! Skrile se i šute, ni na saranu mu neće doć!“ Tuberkuloza ga svladala u pedesetoj godini. Iza konjske zaprege s kolima i Ivinim lijesom, osim žene Lucije i djece, među ženama koje su koračale nakon grupe muš- karaca, Ivinih prijatelja i poznanika, koračalo je i nekoliko žena koje su se grijale u Ivinu zagrljaju. Njihova sjećanja na ugodne ljubavne užitke prekinuli su lovci koji su nedaleko od visokih borova ispalili počasni plotun. * * * I Marija Arambašina sve je češće pobolijevala. Problemi sa srcem još su se pove- ćali nakon smrti sina Josipa Joške i zeta Marka u Drugom svjetskom ratu. Mjesta gdje su sahranjeni nisu nikada našli. Crnu maramu koju je tada zavezala još je jače