Nova Istra

105 Adam RAJZL PROZA * * * Nekoliko metara dalje u istom redu s križevima potomaka Arambašinih, pored gro- bljanske ograde od Isusova trnja, virio je drveni križić s imenom Ruža. Dijete je to koje je kao djevojka rodila Marija Arambašina. U knjizi krštenih tadašnji je župnik upisao datum rođenja djevojčice i ime majke, dok ime oca nije upisano. Stoji samo natuknica: otac nepoznat, iako su svi u selu znali da joj je otac bio seoski lugar Iva Karamatić, naočit oženjen muškarac koji bi brojne djevojke, pa i udane žene, osvo- jio slatkorječivim obećanjima kako će napustiti ženu i dvoje djece i s njima započeti nov život. Lijepe oči, osmijeh, stasito tijelo uz nježne riječi, otvarali su put do žen- skih srca i kidali sve lance što su djevojke ili žene sputavali da se predaju ljubavnim užicima u zelenilu šume. Crnokosa Marija, lijepog lica i crnih očiju, srednjeg rasta, hitra koraka i rumena lica brzo se našla u mislima lugara Ive koji ju je zapazio još pri prvom susretu u Li- povačkoj šumi. „Šta ova ljepotica traži u šumi?“, zapitao ju je i dodao: „Šuma nikada nije sama, uvik nekog ima. Najčešće prolazi lugar koji čuva šumu, al’ i ljepotice poput tebe!“ Šutjela je, ali su joj se još od prvog susreta njegov pogled, osmijeh, glas i stas ušu- ljali u misli i san, a lugar Iva bio sve uporniji. Pratio je svaki njezin korak, pri povrat- ku s večernje mise ili odlasku u šumu gdje je tjerala svinje na žirovanje. Birao je tre- nutke kad bi je mogao sresti samu. I tako sve dok mu se nije predala. Tri mjeseca kasnije, sva ozarena, reče mu: „Trudna sam, na tebi je red da započ- nemo nov život, onako kako si mi govorio i obećavo. Neka i tvoja dica budu s nama, neće mi smetat, volit ću ih ko i svoje koje nosim“. Lugar Iva malo se trznuo, očito mu to nije bilo prvi put, hladno rekavši:„Riješi se diteta, imam ti ja u gradu prijatelje doktore koji mi dolaze često u lov, a koji znaju kako se to radi. Šuma će platit!“ „Neka dite ostane, tvoje je i da znaš da ću ti sve reći ženi Luciji, neka zna šta joj mužić radi u šumi“, plačući rekla je Marija. Iva je šutio. Kad ga je žena napala ispričavši da joj je u kuću došla djevojka Mari- ja Arambašina i rekla za dijete, on se samo nasmijao i podrugljivo dobacio: „Nisam je silovo, sama je legla!“ Lucija je zašutjela i pomislila: „Kad ostari, smirit će se i biti moj!“. Djevojke ili žene uhvaćene u njegovu ljubavnu mrežu na kraju bi bile ostavljene. Sve bi završavalo ženskim suzama i lugarevom hvalom u seoskoj gostionici kako je svojoj zbirci trofeja obljubljenih djevojaka ili udanih žena dodao novi. „Ulovio sam još jedno pile! Uletjelo u moju mrežu“, hvalio se zagrijan vinom i od- mah dodao:„Al’ ne ljutim se ja ako naleti i koja iskusna koka. Ne kažu uzalud stari: ‘Stara koka, dobra čorba!’“