Nova Istra

104 PROZA Adam RAJZL Kad je onemoćao i dalje je ostao sluga u njegovoj kući, čuvao mu svinje i ovce i tako gotovo sve do smrti. Čini se da mu je Majka Božja Dragotinska uslišila molitve. Nitko ga nije morao služiti. Našli su ga mrtvog pored ovaca. Brat Antun nije imao tu sreću. Kad se razbolio, nitko ga više nije htio za slugu. U početku je išao od rođaka do rođaka ili prijatelja, ali su ga i oni izbjegavali. Op- ćinski je bilježnik stoga pisano naredio da mu po rasporedu svaka kuća osigura jelo što znači da bi u istu kuću dolazio svaka dva mjeseca. Ali nije bilo tako. Brojni su ga seljani psovali, ljutili se, a on je pokunjen šutio. Sve češće navraćao je Mati Aramba- šinom koji mu je uvijek davao jelo i prenoćište. Marija, Matina žena, prigovarala je: „Neka Antun ide jest kod onoga kod koga mu je red!“. Mato bi se na to uzrujao i ponovno znao reći, što je činio kadgod bi se s Marijom nešto porječkao: „Ako nemaš vraga u kući, sam ćeš ga dovest u kolima!“. Mato, zvan Baćo, uistinu je Mariju u svatovskim kolima, u pratnji brojnih vinom zagrijanih svatova, iz Djedova dola dovezao na dragotinska brda u kuću Arambaši- nih kako su ih u selu i okolici zvali. Marija je osim miraza sa sobom donijela i priču, doživljaj što ga je svojoj djeci i unucima prenosila sve do smrti. Crnokosa Marija bila je kći udovca Šime Stipinog. Prva mu je žena umrla od neke nepoznate bolesti, druga puno mlađa od njega, u porodu, ostavivši iza sebe, osim de- setogodišnje Marije, i osmogodišnju Janju. Marija je tugovala za majkom toliko da joj se jednom čak učinilo kako joj majka u kuhinji sjedi pokraj peći. Često je to pričala dodavajući neku novu sitnicu, nov detalj. „Večernje zvono još nije odzvonilo. U polumraku“, prisjećala se,„ugledala sam po- kojnu majku kako sjedi i češlja kosu. Rukom me zvala da joj dođem i sjednem u kri- lo. Ja sam se preplašila, vrištala i dozivala oca i komšije. Ta mi je slika uvik prid očima i sad kad sam ostarila“, ponavljala je i uvijek tvrdila da se baš tako zbilo. * * * Djed Antun nije dugo bolovao. U groznici jaukao je na Matinom štaglju. Za oluj- nog nevremena dopuzao je do bunara u dvorištu. Jaka kiša padala je po njemu, a on je ležao na mokroj travi i tiho ječao. Kad su zbog nevremena domaćini sa stokom došli kući, više se nije javljao. Bio je mrtav. Stigao je mrtvozornik i potvrdio smrt. „Nekada iz najbogatije seoske kuće“, svi su u selu spominjali,„pao je na to da ga sarane o trošku općine“. Osim ukopnika, koji su bili plaćeni, čak ni župnika nije bilo. Ispratili su ga djed Baćo i nekoliko seoskih besposličara. Došla je i Marija dugo se moleći pored Antunova mrtvog tijela. Vjerovala je da će joj oprostiti.