Nova Istra

103 Adam RAJZL PROZA Mato Arambašin Baćo bio je čovjek dobra srca, zato je još u mladosti i dobio taj nadimak, a kad mu su mu po kosi godine i brige rasule srebro nadimak je dobio do- datak. I odrasli i djeca, pa i njegovi najbliži, zvali bi ga Dida Baćo. Uvijek je u kuću primao poznate i nepoznate putnike, skitnice, ali i beskućnici bili bi mu redovni gosti. Davao bi im hranu i prenoćište. Dolazili bi tako Iva Jakin, Janko Korkoš, braća Arambašini – Antun i Miško. Naslijedili su pola imanja od Joze Arambašinog, nekadašnjeg prebjega iz Bosne, o kome su na brdima dobro znali priču kako je s bratom ubio turskog bega, a zbog čuvanja sestrine djevojačke časti. Braća su imala stare roditelje. Miško zbog oštećenja na oku nije morao u carsku vojsku, dok je osamnaestogodišnji Antun kao pješak 1891. godine bio pripadnik 78. pukovnije. Prije vojske nije se oženio sa šesnaest godina kako je tada bio običaj. „Neću se ženit, jer ko zna oću se živ vratit kući. U carskoj vojsci nikad ne znaš di će te i na koje bojište poslat“, govorio je. Pri povratku samo ga je dočekao brat Miško jer su im roditelji naglo umrli. Za Antunova boravka u vojsci Miško se sve više okretao rakiji. Sve je rjeđe odlazio u kolo gdje su djevojke veselo plesale i pjevale. Uz rakijski kotao ili pak u pivnicama, uz neobrijane i neispavane ljubitelje pića, djevojke nije mogao sresti. I bratu Antunu djevojku za ženidbu bilo je teško naći. Kad se vratio, izbor slobod- nih djevojaka za ženidbu bio je sužen, njegove mladenačke ljubavi udale se i rodile djecu, a mlade ga djevojke odbijale uz porugljivu poruku:„Nije on za mene, mogo bi mi dida bit!“ Nakon nekoliko propalih pokušaja i preporuka strina i teta „da je mo- mak iz ugledne kuće“, razočaran je odustao i svakim se danom sve više tješio u rakiji. Birtaši, a i prodavači rakije braći nisu više davali rakiju na poček, a nazimadi i žita za prodaju bilo sve manje. Zemlju su slabo obrađivali. Ako bi je i zasijali, ona bi im vraćala tek malo više od zasijanog. Stoga im je prodaja naslijeđenog bila jedini izlaz. Najprije su prodali ovce, krave, zatim svinje, pa konje i kola. Iza toga na red su došle livade, šuma, oranice, šljivik, a na kraju su prodali i štagalj, ambar pa kuću. Po- stali su sluge. Miško se bolje snašao. Služio je kod Mije zvanog Amerikanac, koji je imanje naslijedio od oca povratnika iz Amerike. Snažan, najprije je radio u njegovoj šumi na rušenju stabala, obradi klada i izradi cjepanica za ogrjev, zatim pri kosidbi livada, oranju i žetvi. Pri Mijinim brojnim slavljima u kolibi, što ju je sagradio u zavjetrini na rubu sta- re šume, gdje su mu se redovno okupljali prijatelji i poznanici, lugari, financi, lovci, i krivolovci, Miško je na ražnju pekao janjad i prasad. Kuhao je i pileći paprikaš ili pak gulaš od divljači, srnetine ili veprovine u čemu je bio vrstan majstor.