Nova Istra

102 PROZA Adam RAJZL TRI KRIŽA Na groblju u blizini stare crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije godinama su sta- jala tri križa. Jedan je bio željezni, a ostala dva drvena, izrađena od livadskog hrasta, pocrnjela i ispucana od kiša, snjegova i dugih suša. Željezni križ s raspetim Kristom ugrađen u kameno postolje bio je ručno iskovan, ukrašen viticama i ružama, sa četvrtastom pločicom iznad Isusove glave i okruglom u sredini. Na gornjoj pločici vidjela su se svježe ispisana slova. Drhtavom rukom bijelom je bojom netko napisao: „Ovdje počiva u miru Božjem MATEJKA, umrla 1912. u dvanaestoj godini“, dok su na druga dva križa bila dlijetom urezana imena: Miško i Antun. O prvom križu brigu je vodio Mato Arambašin. Često je poznatima i nepoznati- ma, koji bi na Veliku Gospu stizali na proštenje, obnavljao svoja sjećanja i govorio o tragičnoj smrti male Matejke Arambašine. Stradala je omamljena dimom, zapravo izgorjela, kao svinjarica u kasnu jesen 1912. grijući se pored vatre. Mato Arambašin, od mladosti iz milja zvan Baćo, stric, a u starosti dida Baćo, pi- tao se pri svakom dolasku na njezin grob ili pri obnovi križa, kako se nesretna dje- vojčica mogla ugušiti kad je bila na otvorenom? „Sigurno je zbog umora, grijući se pored vatre, zaspala. Dim ju je omamio i pla- meni su jezici zahvatili njezine suknje. Roditelji Đuro Arambašin i Kata zvana Per- kovka svoju jedinicu nisu mogli prežaliti! Budući da je stradala od vatre, bio je obi- čaj da se pogorjelcima postavi željezni križ. Eto, ja vodim brigu o križu da ga hrđa i godine ne izgrizu. Zato ga redovno bojim bojom za željezo“, često je ponavljao sa suzama u oku što bi polako klizile niz njegovo lice i velike prosijede brkove. O njenom zemljanom grobu, ali i o grobovima braće Miška i Antuna vodila je brigu njegova žena Marija. Uvijek bi ih okopavala uoči Svih svetih i Dana mrtvih i čupala trave oko cvijeća što bi baš u vrijeme jakih mrazova prkosilo hladnoći i gu- stim maglama i cvjetalo sitnim bijelim cvjetovima Tad bi zapalila svijeće, izmolila tri Očenaša i Zdravomarije za duše pokojnika i obvezno zvala župnika Franju Štam- bergera da posveti i ove grobove. Nakon molitve, uvijek bi šapnula: „Župniče, kod čiča Antuna sam zgrišila, bila sam nepravedna prema njemu. Nadam se da će mi dragi Bog oprostiti.“ Župnik bi ju tješio pitajući je: „Marija, je l’ ima nekog tko je bez grijeha? Sjetite se samo svete Magdalene i Kristovih riječi: ‘Bacite kamen!’ Nitko ga, kao što znate, nije bacio.“