Nova Istra

100 PROZA Adam RAJZL Takav je bio Ivan Jakin, sin jedinac Bare i Mate. Njegova je smrt bila česta tema staračkih roditeljskih razgovora na klupčici u predvečerje. Ti su razgovori uvijek za- vršavali pitanjem: zašto? Nije se još bio ni promomčio. Ni djevojke nije imao. Tek je neke zagledao u kolu. Njemu bi ostalo imanje. Našla bi se djevojka i za njega. I strina Reza nudila je svoju Franku i Marta Kekina poručivala da na nju računaju. A on – nemiran. Uvijek je bio takav. Ne možeš ga natjerati da posluša. Kažeš Iva, nemoj! , a on baš to hoće. Mislili su, kad odraste, uozbiljit će se. A on ostao isti. * * * Svitalo je kad je Iva stigao do hrasta u predjelu Lipovačke kapije. Steva Kočijaš već ga je čekao na prvom prosjeku. – Čele treba nać na spavanju – prošapta. Na istoku sunce izviralo između drveća. Svijetla krvava pruga premještala se iz- među granja i stabala. – Najprije ću utušit čele, a onda iskidat saće s medom. Sad mora bit dosta meda – zaključi Iva. – Bagram, pun mirisni grozdova koji su ocvali, a kiša nije bilo. – Kad kiša pada u vrime cvatnje bagrama, saća ostanu prazna – zaključi Steva. Premda nije bilo hladno, Iva zakopča kaput, za svaki slučaj, ako se pčele uzlude. – Nema goreg nego da te roj čela izujeda, il’ izoreš ose u strnjaku. Sav otekneš ko mješina Đure Kovača. U daljini se čuo topot konjskih kopita. – Sad ću, Steva, nije daleko do duplje, već čujem kako čele zuje. Iznenada zatitra grana pod Ivinim nogama, prepukne i odlomi se. Uz krik koji se prolomio šumom Iva padne na korijenje. – Gotov je – prošapta Steva Kočijaš. – Samo da ovdi ne umre. Otrči po Matu Ličana, kirijaša. Treba ga brzo odvest doktoru Pišlu – prihvati Mata. Konji tutnjeći poletješe prosjekom. Ivi se krv slijeva niz obraze, natapa košulju, pokrovac i žitnu slamu na dnu kola. – Samo polako s njim – skinuvši naočale ozbiljno je tumačio doktor Pišl, kome je nekad i šumski harambaša Čaruga navraćao. – Vratite ga kući, nek umre u krevetu. Samo polako da izdrži. Neće dugo. Kičma mu je slomljena. Eto, što ti je čovjek! Samo jednom pogriješi i kraj. A kažu da je bio najbolji penjač u selu... – Stani, Mata, stani, daj da još jedanput vidim taj rast – nemoćno prošapta Iva. – Eno, gle ga, visok i gol, svitli od sunca. Narasto vrh svi drveća, ravan ko svića, bez ijedne grane. A i na njeg sam se popeo. Stani, Mata!!!