Nova Istra
91 Elvis ORBANIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU redovnica od samoga Gospodina odabrana da bude glasnicom porukâ njegova Srca, da bude – kako je naziva veliki poznavatelj ove barokne pobožnosti Jean Ladame – „la confidante du Coeur de Jesus” – pouzdanica Srca Isusova. Na Antunov poti- caj cijela je obitelj izvršila posvetu Srcu Isusovu u rujnu 1940. godine pred svećeni- kom Antunom Cukarićem, dakle u godini kada su se nadvili tmurni oblaci straha od neizvjesne budućnosti, kada je sve većemu broju ljudi postalo poprilično jasno u koje krvoproliće Europa i svijet srljaju. U obitelji se svakoga jutra molilo Prikazanje Srcu Isusovu, a obavljali su i Prve petke. Molilo se obiteljski i svake večeri. Poseban vid razvoja Antunove duhovnosti možemo uočiti u prijateljevanju sa svećenicima s kojima se dopisivao; bili su to: braća Antun, Josip i Valentin Cukarić, dr. Ivan Pa- vić, Miroslav Bulešić i Božo Milanović koga je u više navrata posjećivao u Trstu pa i u opasno vrijeme rata. Nadalje, tijekom ljeta, u tome fašističkom razdoblju, Antun je svoju i tuđu djecu pripremao za prvu pričest; radio je to na hrvatskome, materin- skom jeziku, u crkvi sv. Germana jer su u školi djeca mogla učiti isključivo talijanski. Duhovno ozračje koje je stvarao vlastitim primjerom zauzetoga laika u Crkvi je bje- lodano pridonijelo klijanju svećeničkih poziva čak trojice vlastitih mu sinova. Kapelice krajputašice, te male oaze duhovne ekologije (da parafraziramo njihovu definiciju mons. Antuna Heka, 1944. – 2002., također snažne duhovne i intelek- tualne figure Istre), svoje su brojne temelje našle i u ovoj župi. Upravo je pobožnost Srcu Isusovu nadahnula Antuna Milovana da iskleše kapelicu ponad lokve u Ika- nima. Kako svjedoči njegov sin, mons. Ivan, ta je kapelica imala još jedan natpis na hrvatskome jeziku, no karabinjeri su mu, ušavši u selo baš kada ju je Antun klesao, s puščanim cijevima naredili da se hrvatski tekst izbriše. Detalj te kapelice priklad- no je poslužio kao ilustacija na prednjim koricama ove knjige. Nadalje, Antun je bio pretplatnik Glasnika Srca Isusova iz Zagreba, katoličkog tjednika koji je u impresu- mu definiran kao list za katolički preporod javnoga i privatnoga života, te sarajevske Nedjelje . Praćenje vjerskoga tiska značilo je osnaženje u intelektualno-narodnjačkom i dakako vjerskome duhu. Hrvatsko narodnjaštvo stekao je i prijateljevanjem s isto- mišljenicima te čitanjem knjiga. Svoje je knjige označavao ex librisom iz kojega išči- tavamo izbjegavanje pisanja vlastitoga imena u talijanskoj silom nametnutoj inačici, davši izraditi pečat s „Ant. Milovan Resanzi“. Gospodarske prilike na istarskome selu između dvaju svjetskih ratova bile su vrlo teške te je trebalo, piše Krajina, mnogo truda i umješnosti da se tako velika obitelj, kakva je bila ona Milovanovih, prehrani i gospodarski uščuva. Prirodno bistar i sna- lažljiv Antun je za ono vrijeme i prilike, kada je vladala velika neimaština, pokazivao natprosječne rezultate. Tridesetih godina kupljen je motocikl, nešto kasnije i prvi traktor u selu. U svemu tome Antun je kao najstariji sin imao glavnu, ali ne i namet- ljivu riječ, kako ga psihološki portretira Krajina. Značajan korak k izvjesnoj afirmaci-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=