Nova Istra

90 PRILOZI O ZAVIČAJU Elvis ORBANIĆ svjedoci. Kako u jednoj studiji piše mr. Ilija Jakovljević, dijecezanski povjerenik za žrtve rata i poraća: Najveći nedostatak u istraživanju je nepostojanje pisane građe. Ono što i postoji je proizvod komunističkog režima. Kako godine prolaze, umiru svjedoci i s njima istina! Zato je ova knjiga bitan potporanj protiv brisanja zaborava, a u znaku poticanja na razmišljanje o našoj nedavnoj prošlosti i identitetu. Kako bismo si približili okolnosti koje su vladale u prvoj polovini 20. st. u Istri, potrebno je upoznati se s nizom znanstvenih radova koji su redom objavljivani u demokratskom okružju. Krajina s pravom na prvome mjestu ističe knjigu Istarska Crkva u ratnom vihoru crkvenoga povjesničara i arhivista mons. Ivana Graha, auto- ra za kojeg mi u jednom razgovoru bard naše historiografije Miroslav Bertoša reče, to je najbolji poznavatelj istarske i ne samo crkvene prošlosti . Potom Krajina niže pisce kao što su: Božo Milanović, Dušan Diminić, Herman Buršić i Darko Dukovski. Toj autorskoj skupini, čiju povezanost vidimo u bavljenju istim prostorom i vremenom, no različitoga su svjetonazorskog opredjeljenja, slobodan sam pridodati još barem jednog autora iz domene crkvene i vjerske povijesti: Stipana Trogrlića čija je knjiga o istarskoj Crkvi u vremenu međuraća ugledala svjetlo tiska nekoliko tjedana prije Krajinine knjige. No, vratimo se Antunu Milovanu. Krajina, očekivano, kreće s opisom obitelj- ske situacije Milovanovih početkom 20. st. Naime, istoimeni otac Antuna Milovana ušao je u brak 1905. godine s Marijom Štoković te se iz Čabrunića preselio u ženinu kuću u Režance. Znakovito je, pa ćemo to i spomenuti, kako se iste godine u Puli rodio Egidije Bulešić, kasniji član franjevačkoga svjetovnog reda, mladić čvrstoga krš­ ćanskog stava i iznimna djela, danas sluga Božji i, vele upućeni, vrlo blizu proglašenja blaženim. Milovanima se rodilo ukupno devetero djece od kojih je najstariji Antun, junak ove knjige i uzorne životne poruke. Nije prošlo ni desetljeće, a već je izbio Ve- liki rat, Europski rat. Tada su majka i djeca, Milovani, s većim dijelom stanovništva južne Istre evakuirani; završili su u Moravskoj. Pratio ih je duh Dobrilina molitve- nika Oče, budi volja tvoja , što je možda i jedina knjiga koju su mnoge obitelji uspje- le ponijeti u izbjeglištvo. Antun je kao mladić tu knjigu znao nuditi na prodaju kod crkve sv. Germana, kamo je svećenik povremeno dolazio održavati mise. Valja reći da je početkom 20. st. najučestaliji način putovanja bilo pješačenje. Naime, obitelji Milovan i sumještanima do župne crkve u Svetvinčentu trebalo je i do sat vremena hoda. Iz Dobrilina molitvenika Antun je kod poslijepodnevne nedjeljne pobožnosti redovito predmolio razne molitve, krunice, litanije i pjesme u spomenutoj crkvi sv. Germana gdje se znalo okupiti i do stotinjak starijih i djece, koji na nedjeljnu misu zbog udaljenosti nisu mogli pješačiti u župnu crkvu. Kad je o oblicima pobožnosti riječ, ova je obitelj, piše Krajina, naročito štovanje iskazivala Srcu Isusovu, koje je utemeljeno po sv. Margareti Alacoque u 17. st. Ta je