Nova Istra

82 PRILOZI O ZAVIČAJU Jelena LUŽINA Da nije bio jedini kojemu su se kockice posložile na takav ili približno takav ba- nalan način, Crnobori „dokazuje“ i tekstovima četiriju vibrantnih eseja kojima se ova knjiga zapravo otvara, te se stječe dojam kako su autoru iznimno važni (najvažniji?) zato jer, osim o svojim nominalnim protagonistima, zapravo govore i o njemu. Eseji su objedinjeni zajedničkim nadnaslovom„Ljudi i prilike“, a posvećeni su amblemat- skome kvartetu istarskih first class intelektualaca (Zvane Črnja, Ive Rudan, Ljubi- ca Ivezić i Mario Kalčić), redom ljudima nazbilj (Držić) koji su dijelili istu ili sličnu muku te su, dakle, neizbježno bili i tetovirani istim grijehom: mislili su vlastitom glavom, mislili su u tangentama (Krleža), bili su slobodni (u svemu: govoru, mišlje- nju, postupcima, izborima svake vrste), bili su svoji, zakleti individualci u svijetu laž- noga kolektiviteta, fantasti koji uvijek optiraju za bolju polovicu hrabrosti (Slamnig). Razumije se, svi su oni znali da takva eksluziva ne može biti besplatna, poglavi- to u kontekstu „socijalizma s ljudskim licem“. I platili su za to, svatko na svoj način. Gospodski, bez cjenkanja. * * * Albino Crnobori svoj je obol otplaćivao tako što je, desetljećima, svakodnevno ekvilibrirao između dvaju vidova/tipova/modela pisanja: danju je, za plaću, anoni- mno ispisivao silne količine ideološko-pragmatičkih besmislica, nikome potrebnih; noću je, za svoju dušu i u svoje ime, zapisivao pa datirao vlastite dojmove/komen- tare o osobama, događajima, susretima, knjigama, filmovima, čuvstvima, snovima... Činio je to predano, desetljećima, uredno, gotovo svakodnevno, još uvijek. Bilježni- ce prepune rukopisnih zapisa, strogo osobnih, nakon što bi ih ispunio do posljednje stranice, numerirao bi i spremao„na sigurno“. I čuvao ih, ponekad prelistavao u osami i rijetko ih spominjao. Čak i pred nekolicinom nas, cjeloživotnih mu prijatelja. Taj mnogosveščani manuskript zapravo je „sažetak i kratak ljetopis vremena“ ( Hamlet ), Albino Crnobori odavno je markirao kodnim imenom Popokatepetl . Za one koji ne znaju ili ne mogu pogoditi: Popokatepetl je spektakuralan meksič- ki vulkan, za lijepa vremena vidljiv čak i iz megalopolisa Ciudad Méxica, od kojega je udaljen šezdesetak kilometara. Još je uvijek aktivan, pače, opasan. Eruptira svakih nekoliko godina, uvijek uz silnu tutnjavu i neizbježno podrhtavanje tla. Međutim, Crnoborijev Popokatepetl ne aludira na zemljopisnu grdosiju koja se izdiže iz mek- sičke pustinje, već na njezinu maestralnu književnu metaforu ispisanu u jednome od najvažnijih romana dvadesetoga stoljeća. Ozbiljni povjesničari književnosti ocjenju ga jednim od najboljih i „najdubljih“/„najšifriranijih“ romana napisanih u književ- nosti engleskoga jezika nakon Drugoga svjetskog rata, a njegova autora Malcoma Lowryja (1909. – 1957.) stavljaju uz bok Joyceu i Faulkneru. Iako je napisao samo tu jednu knjigu kojoj je naslov Pod vulkanom ( Under the Volcano ). Krajnje svedena