Nova Istra

81 Jelena LUŽINA PRILOZI O ZAVIČAJU irali centralni komiteti „voljene“ komunističke partije. Budući da smo živjeli u najbo- ljemu od svih mogućih svjetova,„slobodni sastavi“ na kakvu bilo temu koja bi imala ma i namanje veze s politikom – a sve se, tada, smatralo politikom! – unaprijed su kvalificirani „tendencioznima“ ili „zlonamjernima“. Dobro se sjećam kako je zbog jed- noga „slobodoumnog“ komentara o stanju u jednoj od ondašnjih pulskih tvtki (je li se možda zvala „Tehnomont“?) naivac Crnobori doslovno završio na sudu, pravom pravcatom sudu. Ne sjećam se kakvom je presudom ta njegova sudska pustolovina završila, ali znam da su ga (odmah poslije nje?) lokalni partijski šerifi brzopotezno „detaširali“ iz novinarstva (gdje se pokazao sklonim nepotrebnim„kompliciranjima“) te ga direktivno presadili u glasovitu i prezrenu„bijelu kuću“, odredište u kojemu su tradicionalno stolovale sve pulske vlasti svih vremena: izgradili su je fašisti, naslije- dili je komunisti, trenutno služi „demokratima“ regionalne provenijencije i boje, ali je čvrste građe pa će u upotrebi biti još dugo... Mislim da je i u tu ukletu„bijelu kuću“ Crnobori bio uveden (ili usisan?) isključi- vo zato jer je onodobnim komunističkim šerifima nužno trebao – pisac. Ali ne onaj pisac s velikim P (kakvim smo ga, s pravom, doživljavali mi, njemu bliski i dragi), već pismen i inteligentan pisar koji će svakodnevno i smjesta artikulirati, pa u suvisle rečenice „transponirati“, svakojake besmislice, smicalice, trice i kučine koje je „bijela kuća“ morala proizvoditi „na dnevnoj bazi“: zaključke, odluke, platforme, rezoluci- je, strategije i ostalu ideološko-programatsku makulaturu kojom se režim sustavno omatao, hranio i branio. Jedan od pet-šest najlucidnijih, najautentičnijih, najdisci- pliniranijih, najmarljivijih, najpismenijih, najkompetentnijih te – dakako i nadasve! – najnačitanijih pulskih intelektualaca godinama je uredno uredovao u korist i sla- vu pulske inačici Kafkine Jazbine . O čemu, uostalom, i sam esejizira u jednome od uistinu iznimnih tekstova uvrštenih u ovu knjigu, tek šestu koju je – zasad – stigao objaviti (v. ovdje: „Kafkina Jazbina : sigurnost, dokolica, prijetnja“). Crnobori je u „bijeloj kući“ godinama uredovao jazbinski, ne samo unutar tako- zvanog konvencionalna radnog vremena („od sedam do tri“), nego i debelo preko toga, već prema potrebi. A potrebe su se nizale bez kraja i konca. Paranoični je re- žim bio opsjednut navodnim neprijateljima koji nikad ne spavaju, a s godinama je postajao sve paranoičniji. I nesigurniji u sebe. Što je dodatno kompliciralo poziciju, nedvojbeno faustovsku, u kojoj se naivac Crnobori našao već i zato jer je bio uvjeren kako ga upravo ona, pozicija u zamci „bijele kuće“, višestruko obvezuje. Ne samo na- metnutim standardima i svakakvim„zavjetima šutnje“, već i metaforičnim ugovorom sa sitnim partijskim đavolčićima-manipulatorima. Je li ga morao potpisati? Nažalost, jest. Što mu se, zaboga, dogodilo te je morao kapitulirati? Ništa osim gologa života, života samog po sebi, života „običnog“, života „kao takvog“.