Nova Istra

80 PRILOZI O ZAVIČAJU Jelena LUŽINA o istome trošku. Sitnom, naravno. Jer je općepoznato da se u ovim našim krajevima novac za časopise i za knjige uvijek mjerio na kapaljku. Tako se Crnoborijeva debitantska knjiga Losture (enervantna zavičajna zbirka kratkih pripovjedaka, ispisana vješto, žustrim i modernistički redundantnim reče- nicama, začuđujuće zrelima za prosječnoga šesnaestogodišnjaka), osim što se „po- stvarila ni iz čega“, automatski prometnula u debitantski iskorak nečega što će po- stati nemjerljivo većim od „obične“ knjige. To bi se „nešto“ možda moglo definirati kao „novovalna istarska autorska književna produkcija“... Ili nekako tako. Htio – ne htio, šesnaestogodišnji protagonist spomenutoga iskoraka prirodnim je odabirom, darwinovski neumoljivim , postao autentičnim leaderom dotične književne produk- cije in statu nascendi . Danas, nakon punih šest desetljeća, Albino Crnobori i njegova najnovija knjiga U snu upravo osvajaju svoje zasluženo mjesto u recentnoj književnoj ediciji Istra kroz stoljeća , mjesto koje autor nije izborio samo ustrajnim šezdesetogodišnjim pisanjem (uglavnom osobenjački samozatajnim, takozvanoj javnosti uglavnom„nevidljivim“) i još ustrajnijim čitanjem svekolike književne proizvodnje najširega mogućeg spektra („od Joycea do popa Dukljanina“), već i nečime što se u Rousseaua određuje aprior- nim iliti prirodnim pravom„prvorođenja“. Naime, po svemu što dosad znamo, čini se da bi upravo Crnoborijeve Losture modrih korica valjalo smatrati prvom„autoh- tonom“ i javno obznanjenom (iliti tiskanom/objavljenom) beletrističkom i autor- skom knjigom netom spomenute „novovalne istarske književne produkcije“ ispisane hrvatskim jezikom nakon godine 1945. Ako je tome tako, a čini se da jest, valja za- ključiti kako smo svi mi, koji smo u Puli i Istri propisali i krenuli objavljivati nakon Crnoborijeva povijesnog débuta , zapravo gogoljevski izmigoljili iz podotvorenih lju- štura tih njegovih školjkaša ( Pinna nobilis ) iz 1957., ukopanih u pjeskovit podmorski prapočetak novoistarske hrvatske zavičajne proze... Premda je svoju narednu knjigu (drugu po redu) objavio tek 1981. godine, četvrti- nu stoljeća nakon prve ( Protiv kulturnih feuda , Pula, Istarska naklada), a treću tek na- kon novih dvadeset i pet godina dodatnoga spisateljskog pauziranja ( Pedeset pulastri , Zagreb, Profil), svi smo mi Albina uvijek doživljavali kao Pisca. Ali baš Pisca, s veli- kim P! Doduše, nakon zagrebačkih studija prava i povratka u Pulu, on je godinama i doslovno živio od pisanja – naime, radio je kao novinar Glasa Istre , poslije i Radio Pule... – ali se takvo njegovo skriptorsko kaljenje u baražnim vatrama svakodnevne borbe za retke, ma koliko koncizno i angažirano bilo (a jest bilo!), u ono vrijeme ne- izbježno svodilo na rutinu omeđenu glasovitom žurnalističkom formulom„tko-što- kako-zašto?“. I, uglavnom, na jednostavno proširene rečenice. U onodobnom nam „socijalizmu s ljudskim licem“ komentari u strogo kontroliranim medijima svodili su se na parafraze i alegoreze takozvanih„materijala“ što su ih proizvodili i distribu-