Nova Istra

76 PRILOZI O ZAVIČAJU Mate ĆURIĆ Tako ocrtan, zadan povijesni okvir za razumijevanje zbivanja itekako je zanimljiv kao freska o životu diljem navedenih prostora, ali je u knjizi, nažalost, ostao izvan autoričina dubljeg sagledavanja. Dijelovi-stavci funkcioniraju kao uvertira za neo- stvarenu skladbu. Porettijeva ovdje donosi svojevrsnu posvetu jedino preživjelim te- tama koje suWandi, Almi, Robertu, a možda i Sandru, u jednome žalosnom i trau- matičnom trenutku, zamijenile nestale roditelje, usto oživljavajući danas već gotovo nestao oblik komunikacije – ulogu pisama i pisanja u našim životima. Roman započinje upravo pismom iz Varaždina u Pulu, s obavijesti o smrti prijate- lja, ali u djelu nedostaje ulomak koji bi objasnio vezu Sandra i Roberta, pa se na tre- nutak čini kao da ih veže prekinuto djetinjstvo, ili možda „zabranjena“ ljubav, jer ne saznajemo zbog čega je njihova veza prekinuta, iako se ona „nastavlja“ i nakon smrti. Robertov dolazak iz Ferrare u Sarajevo, u trenutku kada nad gradom pada mrak i divlja najgori rat, motiviran je uspomenom na majku koja je tu rođena, a unatoč prizivivanju neorealističkih predavanja studentima i s Vrtom Finzi-Continijevih Gi- orgija Bassanija i Vittorija De Sice, ostaje samo naznakom. Sandro je, pak, u Puli oslikan kao zarobljenik vremena koje su pojele uspomene, a oronuo i zapušten grad, jednako kao ovaj današnji, samo pojačava sliku i njegovu rezignaciju te neodlučnost da se za bilo što veže ili založi. Istovremeno je Varaždin neka vrsta pročišćenja za sve; uljudan i slikovit gradić koji osobito groblje čini mjestom spokoja, mjestom koje je lišeno pulske zaboravljivosti i manjka identiteta, sarajevske tragedije, a za likove je Varaždin i prilika da spoznaju vlastitu ovozemaljsku prolaznost. Profesor matematike s pulskoga Sveučilišta, koji život mjeri brojkama a ne do- življajima, neodlučan i zarobljen kao i sam grad, u stalnom je čekanju…Stanje išče- kivanja glavni je motiv knjige gdje se, između redaka, provlače misli o svrhovitosti života, ožiljcima koji nas prate i određuju kako da se odnosimo prema budućnosti, a tu su svojevrsni taktovi glazbe kao kulise koja „pripomaže“ podnošljivijoj lakoći živ- ljenja – bilo da je riječ o starome glasoviru u stanu Sandrovih roditelja na V. u Puli, bilo onome u Wandinoj palači u Varaždinu, ili Alminu sviranju violine u Sarajevu ili Njemačkoj. Kao da sve to čeka neku smislenu kompoziciju, izvođače i sadržaj koji samo statusni simbol klavira još možda može pomoći ostvariti među pripadnicima tzv. srednje, akademske klase zapravo već nestala društvenog sloja. U još uvijek skromnome uzorku i izboru umjetničke proze istarskoga prostora, tematizirajući jednu nestalu društvenu skupinu, Zaustavljeno vrijeme – Il tempo sos- peso Elene Daniele Poretti ima određenu važnost i ulogu zaboravljenog egzistenci- jalizma koji se, u nedostatku romantike i s previše eksperimentima prenapučenog postmodernizma, vraća čitatelju kao izgubljen zavičaj. Svijet djela dobro oslikava naslovni motiv korica, svojevrsni „nostalgični Medite- ran“ Marka Pavičića-Donkića. Mate Ćurić, Gajana/Vodnjan