Nova Istra

72 PRILOZI O ZAVIČAJU Boris Domagoj BILETIĆ * * * Odakle sam„izvukao“ gotovo posve putopisne (s elementima lokalne prošlosti) ulomke Kalčićeve, makar i one vrlo skromna opsega, gotovo krokije? Naizgled jed- nostavno: iz opširnijih primijenjenih tekstova, mahom prigodnih (uredničko-prire- đivačkih i uvodničarskih ili zaključnih) uz neke zbornike i nemali broj spomenutih monografija čijim je, u tekstualnome dijelu, ponovimo to, on bio (su)autorom i u koja je izdanja posebice kao urednik uložio znatan trud. Izdvajao sam tu Kalčićeve dijelove tekst(ov)a, naime one koje sam našao u ostavštini te sam, posve siguran da isti jesu njegovi, upravo te „arhivske (pra)tekstove“ ovdje objavio/obznanio. Kratio sam, i označio tako da to bude jasno markirano, neka mjesta, a navlastito ona gdje se autor ili ponavlja ili mi se pojedini ulomak učinio nepotrebnim,„natopljen“ crno- bijelim frazama, primjerice: o patništvu našega težačkog naroda, što nije upitno ali..., o stranim izrabljivačima i zavojevačima, kmetovima i vlasteli, o za nas nesretnome, ali u autora višekratno istim riječima opetovanome „Rapallu“, o socijalno-klasnim i „pučko-demokratskim formulama“. Sintagme, ove posljednje, izravno su preuze- te od Črnje, a u potonjega nerijetko doslovce potaknute/nadahnute Krležom koga se Črnja uglavnom posve nekritički, ali dosljedno odano držao, pače s udivljenjem i vjerno – što sam davno pokušao argumentirati u svojoj Bartuljskoj jabuci , knjizi o Črnjinu djelu. Ima u Kalčića, i ovdje u knjizi namjerice ostavljenih, ponavljanja, nekih čak do- slovnosti koje su se provlačile kroz nekoliko mu tekstova, ali su tu ponegdje ostav- ljena kako se ne bi narušila cjelina ili pak autonomija autorskoga pristupa određenu tekstu. Ovo posljednje i stoga kako bih, što kraće, ali doista bez nekih posebnih alu- zija, pokazao to da sam se u autorovim tekstovima nužno susretao s mnogim dvoj- bama, no urednički se posve stavivši „u službu“ Kalčićevih napisa i stavova, razumi- jevajući njegov svjetonazor s kojim ni u jednom trenutku, ovom i ovakvom poslož- bom knjige, nisam polemizirao, bar ne namjerice, jer tomu ovdje nije (bilo) mjesta niti je prigoda takva. O njegovim kulturološkim pogledima i vizijama, o Kalčićevoj sklonosti likovno- sti i dr. temama, uvodno ne bih posebno govorio, naime uvršteni su i takvi u pravilu kratki tekstovi, zapravo afirmativni kritički zapisci, čitatelju na volju i (pr)ocjenu. * * * Pravo mi je otkriće bilo to kad sam u piščevoj ostavštini, uz neopisiv ushit zado- voljstva, pronašao dosad nepoznat, dakle neobjavljen tekst o prozi Ranka Marinko- vića, vrlo ozbiljan seminarski rad mladoga zadarskog studenta Marija Kalčića! Taj rad potvrđuje bar sljedeće: u Mariju Kalčiću inicijalno smo (pa već i u Istarskome bor- cu 1950-ih) imali spisatelja u nastajanju – a na fakultetu već očito pisca koji je na-