Nova Istra

73 Boris Domagoj BILETIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU očigled javnosti stasavao, u studentskim se danima potvrdivši vrsnim književnokri- tičkim i književnopovijesnim, u fragmentima i komparativističkim, pače teorijskim potencijalom koji, nažalost, na tome tragu kasnije jedva da je nastavio ostvarivši se nepotpuno, tek u naznakama. Pa u tome duhu, kao nekakvo ipak vraćanje spisatelj- skoj/čitateljskoj znatiželji na tragu osobnih prapočetaka, eto, potkraj života mu, i Kalčićeva teksta o Ivi Mihoviloviću... No, život koji ga nije nimalo mazio, ozbiljne dužnosti na koje je vrlo mlad doslov- ce postavljan odvlačile su ga i odvukle s puta jedne moguće intelektualne i književ- ne realizacije dalekosežnije i potencijalno važne/snažne na nacionalnoj razini, široj i zahtjevnijoj od one zavičajne – a zavičajnu je „kauzu“ tumačio i, u nekim segmen- tima, rastumačio sasvim dobro, iskreno, istinito, neosporno pozvano, utemeljeno, toplo i uvjerljivo. S naglascima – za svoje vrijeme – na pravim temama i mjestima istarske baštine i ovdašnjega udjela u širim književnim, umjetničkim, općim huma- nističkima prožimanjima, od hrvatske nacionalne do europske razine. Vjerojatno postoji još poneki tekst ili znakovit ulomak vrijedan uvrštenja u ova- ko zamišljen svezak, ali bolje od ovoga izbora trenutno nisam znao (možda ni htio) učiniti, a ostale konzultirane stranice jednostavno nisam smatrao ni osjetio nužni- ma ponuditi čitatelju. Ipak, nadam se da ništa (pre)bitno propušteno nije. Vjerujem i to da su moji propusti svedeni na prihvatljivu mjeru, najprije glede faktografije oko koje sam se nastojao što savjesnije i temeljitije obavijestiti. Sve sam star(ij)e tekstove morao konvertirati/„prenijeti“ u„word“ radi daljnje di- gitalne obradbe, a jednako je moje imensko kazalo i dr. sastavnice ove knjige koje na- kon njega slijede. Na ovomu mjestu zahvaljujem prevoditeljicama bilješke o Kalčiću na talijanski i engleski jezik. Podatci o korištenim izvorima navedeni su u bilješkama uza svaki uvršten prilog. * * * Ono što nije učinio za sebe, ponovimo, Mario je Kalčić – unatoč tolikim nezacje- ljivim ranama, dapače tragedijama osobne, obiteljske naravi, i stalnim nezacijelje- nim ranjavanjima na javnoj sceni, bivajući vrlo često osamljenikom na posve brisanu (partijskome, političkom i politikantskom) prostoru – učinio za mnoge druge, ko- načno za cio svoj voljeni zavičajni prostor – čakavsku hrvatsku Istru u prvome redu! Da tomu nije tako, ne bi ova knjiga u svome drugome dijelu bila ovako sadržajna kako i koliko jest, ne bi o njemu prijateljski iskreno i s odanošću pisali ljudi, poneki suputnici i supatnici, većina njih nakon tolikih desetljeća od Kalčićeva fizičkog od- laska. Svekolika kulturna djelatnost autorova, iako opsegom skromne i nesustavne pisane ostavštine, prvim je razlogom njegova uvrštenja u ovu ediciju, pa stoga sve-