Nova Istra

70 PRILOZI O ZAVIČAJU Boris Domagoj BILETIĆ tomu djelo napisao književnik Stjepan Vukušić, objavivši roman Zvijezde nad Go- čanom , o čemu više možete čitati i u ovoj knjizi, a koje sam djelo svojedobno uredio i objavio. U toj su knjizi spojene, držim, dvije (pre)sretne okolnosti: s jedne strane, riječ je o romanu mojega cijenjenog profesora i književnoga kolege te, s druge stra- ne, tu je lik Ive Borine, alias Marija Kalčića u autonomnoj autorskoj umjetničkoj transpoziciji, koji me, Borina/Kalčić, davno zainteresirao svojim nesebičnim razda- vanjem svijetu i ljudima pojedincima, ovakvima i onakvima, davanjem najboljega iz svoje duše i duha za nešto, danas tako imaginarno i „starinsko“, što se nekoć podra- zumijevalo, a zvali su/smo ga – općim dobrom , zajedničkom stvari i sl. Tako me, na koncu, kao gotovo neizbježna zadaća, dopalo sastaviti i urediti i ovu knjigu: ne bez rijetkih dvojba, propitivanja i (samo)ispitivanja, ne bez velike rezer- ve, i usprkos svome neslaganju s nekim/mnogim autorovim tezama, stavovima, for- mulacijama, konstrukcijama..., osobito glede raznoraznih efemerija negdašnjega – komunističkoga, jednoumnoga, opasnoga i poraznoga za mnoge, pogotovo za ljude Kalčićeva kova – svakodnevlja i takovrsne prakse koju smo držali prošlim svršenim vremenom. No, kako oko nas demokracija „cvate“ (da li baš i u nama?), tako sam sve nesigurniji u to što napisah potkraj prethodne rečenice. Potrudio sam se (još uvijek ne znajući koliko sam u tomu uspio) izvući na vidjelo najbolje stranice Kalčićeva književno-esejističkoga pera, čitateljskih mu izbora, nje- govih estetskih i etičkih, najčešće nedjeljivih od onih svjetonazornih, favorita, tema i duboko ukorijenjenih, čvrsto utemeljenih zâsada. Jer Mario Kalčić bio je čovjek od načelâ, ma koliko se to ponegdje i katkad činilo proturječnim, no ne može ga se razumjeti izvan vremena i prostora, znači izvan konteksta, ili izvan onoga u odno- su (na, prema)… , neka mi bude dopušteno proširkom parafrazirati dio naslova jed- noga (A. Crnobori) ovdje uvrštenog svjedočanstva o autoru. I da nije tako, ne bi ni, također zastupljena, autorica ( J. Lužina) već u naslovu napisala „pogovor za neko- liko nenapisanih knjiga“. I, konačno, da nije svemu tomu baš tako, ne bi Kalčić ona- ko prerano dogorio i na koncu gotovo doslovce izgorio. Zato i jest važan kontekst, osobito onaj Hrvatskoga proljeća , o čemu se ovdje također progovara (D. Dukovski), svjedoči, podsjeća na nj... * * * Vodio sam se u izboru najprije činjenicama koje bilježe svi pouzdaniji katalozi važnijih knjižnica u nas: od onih zavičajnih/narodnih te znanstvenih, preko matič- ne nam u Istarskoj županiji, do krovne, Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Zatim sam istražio vlastite izvore, dostupne tekstove, najneposrednije kao i one sekundar- no navedene u važnijim, primarnim izvorima, konzultirao vrela Čakavskoga sabora – istodobno i, ispada tako, srećom te podudarno, uređujući i Monografiju Čakavsko-