Nova Istra

69 Boris Domagoj BILETIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU * * * Sa žaljenjem mogu spomenuti to kako gospodin Aleksa Ladavac (1939. – 2018.), dipl. oec., svojedobno predsjednik Čakavskoga sabora, iako je to doista žarko želio, nije uspio napisati svoje uspomene na kolegu i prijatelja, naime spriječila ga je u tome bolest i naposljetku smrt. Slično se dogodilo i s akademskim likovnim umjetnikom Josipom Diminićem (1937. – 2019.) koji je, doista od srca i zdušno, želio dati svoj, rekao mi je, vrlo skroman doprinos knjizi svoga prijatelja i o svome prijatelju, raduju- ći joj se unaprijed, ali mi je ipak uspio„samo“ poslati rukom (običnom olovkom) na- pisanu najavu teksta koji je kanio priložiti. Iz rečenica napisanih 7. veljače 2018. iz- dvajam Diminićevo„izravno“, gotovo epistolarno„obraćanje“ Mariju Kalčiću:„Dragi i poštovani prijatelju, prerano si nam otišao – napustio nas. Prva si osoba (za mene) iz kulture i prosvjete u Labinu, Istri i Hrvatskoj..., kada sam dolazio iz Zagreba na ferije, bio sam učenik Škole primijenjene umjetnosti, sada i dizajna. Ti si vodio bi- blioteku i knjižnicu tada iza hotela ‘Učka’, sada iza ‘Velikog kafea’. / Ti si za mene bio temelj i podloga u kulturi i prosvjeti. U tim prostorima, zahvaljujući tebi, imao sam izložbu crteža i akvarela koje sam radio u Malom Lošinju. Ti si bio prvi – pra- vi temelj po mom dolasku kući u Istru, Labin i Diminiće. / Hvala ti, dragi Mario!“ Korektnosti radi, moram napisati i to kako zahvalnost dugujem i dobroj volji ne- kolicine, da napišu i predaju tekst, iako s raznih razloga, koje ne znam, to nisu uči- nili. Valja spomenuti i nekoliko ljudi, javnih djelatnika i pisaca koji, opet svatko iz svoga razloga u koje ne mogu niti smijem ulaziti, nisu bili voljni surađivati u radu na ovoj knjizi, što sam prihvatio bez ostatka, s razumijevanjem i ni najmanjom za- mjerkom. Posebnu zahvalnost, pak, dugujem sinu Marija i Eti Kalčić, gospodinu Boranu, koji me nesebično i prijateljski primio u svoj (nekoć i roditeljski) dom na pulskome Vidikovcu, omogućivši mi uvid u cjelokupnu privatnu, obiteljsku arhivu i ostavšti- nu prof. Kalčića. Doista, svima topla i iskrena zahvala. * * * Na jednomu mjestu, a čini mi se da je tome jako davno, vjerojatno na samim po- četcima izlaženja časopisa za književnost, umjetnost i kulturu, kao njegov urednik, napisao sam u Novoj Istri to kako je – prema sjećanju (se) ponavljam – vrijeme da se na jednome mjestu sakupi opsegom ipak nevelika pisana, objavljena i neobjavljena, ostavština Marija Kalčića i objelodani u zasebnome svesku. Iskreno govoreći, nadao sam se da će jednom tko drugi to učiniti. No, nitko to napravio nije. U međuvreme- nu se najznakovitijim i trajne vrijednosti pokazao jedan književni tekst, umjetnina u kojoj je Mario Kalčić „protagonist“, zapravo pralik , kako ga je s(p)retno nazvao i o