Nova Istra

64 PRILOZI O ZAVIČAJU Boris Domagoj BILETIĆ osobama i (njihovim) osobitostima, djelomice ili pak cjelovito posvećeni pojedinci- ma, (ne)posredno institucijama, vremenu i ovome podneblju, u najrazličitijim pri- godama, čak i kao osobne posvete ljudima, a onda većim dijelom i objavljeni u pul- skoj Novoj Istri , nekim zbornicima, separatima i sl., ili do ove prigode neobjavljeni, odnosno ne u obliku koji ovdje donosimo. Uostalom, i bez obzira na netom rečeno, ovi su ogledi/zapisci/svjedočanstva..., a sve u rastezljivoj esejističkoj formi, dragocjen doprinos kulturnoj i književnoj, institucionalnoj i izvedbenoj kazališnoj, glumačkoj ili, naprosto, organizacijskoj osobno-iskustvenoj, mjestimice i političko-prošlosnoj – s nemalim te nerijetkim polemičkim naglascima i stilsko-stilematskim„iktusima“, naposljetku čisto i najizravnije (u izvornoj i odatle iskonskoj ljudskoj dimenziji po- imanja te i takve definicije, a ima ih mnogo) – oni su, ovi tekstovi, itekako mjerljiv prinos novijoj povijesti zavičaja u doslovnome smislu, a zavičaju duha navlastito. I kad problematiziraju (ne)davnu prošlost, autoričini zapisi itekako se tiču naše svakodnevice, stvarnosti, čak i zbilje, osobito one ne(p)ostvarene, uslijed tolikih pro- mašenih i propuštenih prilika što, osobito u Puli, idu na dušu uskogrudne i kam- panilističke lokalne politike koja je (i danas kao desetljećima unatrag) sama sebi svrhom i paradoksalno onemogućava te ništi vlastite potencijale bijegom u provin- cijalno, zatvorenost, samodovoljnost, strahom od bolje (ovdje npr.„austrougarske“) prošlosti, a sve uime efemernih ciljeva, razloga i interesa trenutka i pojedinaca („ho- munculusa“, o kojima ponešto, ali bitno, piše Albino Crnobori u nedavno objavljenoj knjizi U snu unutar iste ove edicije). Njihove (pojedinaca/političarâ, partija, intere- snih skupina, prigrabljene manipulativne moći...) bezlične sjene ili izravni idejno- ideološki sljedbenici, klonovi uvlas jednakih i već viđenih, poput kakve sljedbe grad iz naslova knjige i dalje drže uznikom i rubnim rubom periferije u svakome smislu. Kulturno-stvaralačkome osobito. Jednoumlje će u Puli i Istri, ne dao Bog – ali će bojim se zacijelo biti tako – godine Gospodnje 2022. obilježiti čitavo stoljeće svoga marša kroz institucije, države i režime, a zapravo marša ljudskim dušama i mental- nim sklopom. Žalibože. U tome mi se, potonjemu, smislu osobito znakovitima u ovoj knjizi nadaju po- sebice neki tekstovi. Stoga neka mi na koncu ovoga pokušaja da napišem, možda i nepotreban, uvodni tekst Pulskim esejima , bude dopušteno napisati i naglasiti: Jele- nin uvodni Proslov , svjedočanstvo je iskusne i zrele žene o sjećanjima djevojčice koja s majkom netom bijaše kročila u Pulu – lijepo, zacijelo pouzdano i upečatljivo, lirski napisano štivo, ako se smije reći, mjestimice čak i „bolno“, zacijelo emotivno i emoci- onalno vrlo angažirano i isijavajuće. A tek tekst o 1918., tek je taj najliterarniji i opet gotovo do bola iskren zapis (posredno) o sebi i svojima u raznim vremenima iliti uvijek istome vremenu s raznih perspektiva, nazorâ, naraštajā i iskustava! Unutar ovoga preobilna surječja, većina bi rekla u ovome je kontekstu, rečeno toliko mnogo