Nova Istra

65 Boris Domagoj BILETIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU o tolikim temama, osobama i osobnostima, a jako mnogo i među retcima, da je vrlo teško istaknuti ponešto što bi, neopravdano, moglo zasjeniti što drugo. No, riskirat ću i drznuti se... Čitatelju dragi i poštovani, nemoj preskočiti/„pre- skočiti“ ni riječ autoričinih promišljanja o Zvani Črnji, profesorici/Profesorici Lju- bici Ivezić, Mariju Kalčiću, Darku Gašparoviću..., jednako ni o temama, navlastito glede Čakavskoga sabora, Istarskoga narodnog kazališta (ili onoga što je od njega danas još ostalo!) u likovima značajnih mu protagonista, zatim patnji, (kazališnoj) slobodi, Salomi, Elektri... Zapravo, ne govorim dosljedno ni kako bih želio: jer ne va- lja propustiti nijedan ulomak ove važne knjige, kako u autoričinu opusu tako, bogme, ni u iskustvima svakoga čitatelja ponaosob – bio on autoričin suzavičajac, neutralan/ „neutralan“ čitatelj, kazališni gledatelj s pretplatom ili „padobranskim“ navikama, pri- jatelj ili poznavatelj likova i djelâ ovdje tematiziranih osoba, pojava, problemâ, feno- menâ, ljubavi ili žalosti za čime promašenim, žuđenim a neostvarenim, započetim a nedovršenim (jer su neki drugi to tako htjeli). Svaki je tekst Jelene Lužina strastveno i maksimalno angažirano napisan, korjeni- to dotjeran, stilski osmišljeno postojan, nerijetko šarmantno stiliziran, ali zacijelo na- stao iz čistoga uvjerenja i mnogih ljubavi, sklonosti, svakako s poznavanjem materije i svladane građe, natopljen životnim iskustvom i čitateljskim maratonima ovjeren..., ukratko i sukladno naslovu njezine prve hrvatske knjige, koju sam, napisah već, ta- kođer imao radost urediti: poput te knjige, i ova esejistički (jednako ili možda čak više) zavodi . Zavodi metaforički i doslovno. I kad se s njom (katkad „enervantnom“, što je također jedna od omiljenih joj rije- či!) ne slažem(o), i kad urednički (pre)strogo redaktiramo neke tekstove, i tada kad bismo najradije otvoreno i žestoko polemizirali, i onda kad nam lagano„ide na živce“ svojim metodičko-didaktičko-pedagogijskim, katkad „barokiziranim“ (neskromno: poput nekih mojih ovdje) rečenicama te edukativno-profesorskim, ali prebogatim praktičnim iskustvom, ponavljanjima i ponavljanjima (istim ili blizim citatima i cita- tima iz opće, uglavnom literarne, škrinjice mudrosti naše uljudbe), oplemenjeni smo i obogaćeni načinom kako prenosi znanje i spoznaje, svojevrsnom „vlastitom epi- stemologijom“, čitamo sa zadovoljstvom, znatiželjno i s poštovanjem našu autoricu. Završit ću donekle ex abrupto. Naime, kao Puljanin nisam baš ljubomoran na naslov ove knjige, jer je posve prikladan sadržaju i, pače, očekivan, ali pitam se kako to da nikomu dosad nije na pamet palo ovako nasloviti knjigu? Ili, obratno, možda smo tek sada na okupu dobili građu (odatle onda i mrvica „ljubomore“) koja u ne- koj posve posebnoj mjeri, postupno nastajući i gradeći se i na stranicama navedena pulskoga časopisa, zavrjeđuje naslov kojime se kiti. Jeleni Lužina čestitke – chapeau! (piše ona doslovce tako negdje u esejima koji slijede), a drugima, bez obzira na grad i podneblje, želim jednak doživljaj užitka u tekstu, u tekstu užitak.