Nova Istra

62 PRILOZI O ZAVIČAJU Boris Domagoj BILETIĆ novito „intimiziranje“, neprestance, prvo, gdjekad i nerijetko maestralnim, a, drugo, propedeutički gotovo u pravilu uzoritima i oglednim tekstovima, pa dakle i esejima, po(d)učava u/o stvar(n)ima i pojavama manje ili više (ne)znanima. Ako su široj jav- nosti umnogome neznane, tada i ona intimizira i, posve s pravom, dapače potrebito, docira upoznavajući javnost s osobom/osobama, odnosno temom/temama, i kao svjedokinja vremena i kao sveučilišna profesorica; t ȁ , koliko li je puta samo u tek- stovima ove knjige spomenula svoje studente i svoj odnos/pristup njima i s njima bezmjerju znanja, knjiga, izvedbi, teorijskim i praktičnim problemima onoga čime će se ti mladi ljudi u budućnosti baviti, za što se, uostalom, temeljito studirajući spre- maju! Piše i govori ona na tim i takvim mjestima svojih eseja, zapravo, o suradnji s mlađima, razmjeni, dakle dvosmjernoj komunikaciji, što je bit, smisao i svrha sva- koga dalekosežnog i osmišljenoga po(d)učavanja. Ako je posrijedi, pak, ono znano, naime osobe i, osobito, teme, tada se uglavnom referira na najbolje odnosno najbolje iz najboljega – bilo to u literaturi općenito, dramskoj i inoj, bilo pak u teoriji, knji- ževnoj, poimence kazališno-teatrološkoj, ili pak onoj iz pòklada/temelja općecivili- zacijskoga, onoga humanističko-humanoga bez kojega nismo niti možemo biti ono što bismo kao misleća i kritička bića trebali biti/postati. Ovo potonje, dakako, uz izniman napor i angažman pojedinca i kolektiva, čemu je sve manje nade i izgleda u svijetu kakav on već danas jest. No, o netom rečenomu dalje ne bih, jer je tema go- tovo beskrajna, a moji kapaciteti u toj stvari skromni, dakle: ovaj svijet nitko od nas promijeniti ne će niti je to kadar učiniti, kao ni prethodnici nam (ako je ta činjenica uopće utješna). Ali ga valja, svijet, pokušati učiniti što boljim, trsiti se i ne odustajati – i o tomu štošta piše u tekstovima što slijede. Život ima svoju logiku i priču i,„nikad ne reci...“. Dakle (da baš ne napišem ergo ili elem , poput naše autorice, nerijetko), iz jedne „takve i takve“ Pule (posredno i Istre), no današnje Pule poglavito – s definicijama i doživljajem (zapravo nimalo optimi- stičnima, dapače) koje s autoricom gotovo posve dijelim, a imade tih odrednica u knjizi napretek – otišla je ona u svome naponu, to će reći na početku razdoblja obi- lježena najvitalnijom čovjekovom životnom energijom i snagom, otišla odavde iz osobnih i inih razloga i, napisat ću to mirne savjesti i čista srca, naposljetku je dobro što je tomu (tada bilo) tako. Da, dobro je. Bila je već dala dotad tome istom grad(ić)u mnogo, a čini se, iz nekih joj tekstova, i on je nešto dao njoj (poneku osobu, mnoge teme, još više dvojbi i dilema...). No, da je tek imala što dati, ono najbolje i najjače, to se podrazumijeva i vidi. Pa i ova je knjiga potvrda tomu. Istodobno, zapravo susljedno, dala je nemjerljivo više jednoj drugoj kulturi i dru- gome (bliskom) narodu, makedonskome, i to jako, jako puno, mnogo; utemeljila njihovu teatrologiju, gotovo ispočetka i iz temelja, da ne idem(o) dalje. Nešto od tih tragova i činjenica možete pročitati u spomenutoj bibliografiji prema koncu knjige.