Nova Istra

59 Boris Domagoj BILETIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU zvati sveznajućim, jer Klimanova nije proza „klasičnih“ rasporeda, struktura i tijeka, pa ma koju joj razinu uzeli razmatrati. Naći će se „lik“ potom na jezovito praznim (ne)poznatim ulicama (ne)poznata grada, naići na nekoga koji mu, takav kakav jest, baš u tome trenu i na tome mjestu nikako nije ni potreban niti dobrodošao, u trenutcima gotovo opće kataklizme pet- ljat će mu se u život trivijalnostima, prozaičnostima, njuškanjem i zlonamjernošću, uhoditi njega koji makar i sizifovski nastoji uteći iz košmara, pobjeći od posvemaš- njega kaosa, pokušavajući postići kakvu-takvu unutarnju ravnotežu i smisao u lije- pome, dobrom i istinitom. A s kim pak sve to podijeliti? Mogu li mu u tome pomoći metafizička nagnuća, onirični svjetovi onkraj ovoga iz kojeg treba glavom bez obzi- ra. Naposljetku: koliko je onostranome uopće još otvoren on tako i toliko već po- trošen u ovostranome? O tomu se autor ni na jednome mjestu, dakako, ne očituje u krajnjim konzekvencama mišljenja i djelovanja, dakle življenja i pisanja kojime s(v)e navedeno – ali i mnogošta iz moje vrlo subjektivne čitateljske perspektive ovdje nes- pomenuto – pretače u umjetninu riječi na ovako superioran način. IV. Vremenskim se planovima pripovjedač (najčešće u prvome licu) poigrava katkad u tek jednoj jedinoj kratkoj rečenici, vodeći nas u prošlost, zaokupljajući sadašnjo- šću „junaka“, najčešće pak jedva nagovješćujući onaj treći plan: nadolazećega, mogu- ćeg, (ne)izvjesnog, ali uvijek prevladavajuće tmurnoga i turobnog, zastrašujućeg što nas srsima prožimlje, onostrano zagonetnog, a istodobno fascinantnoga koje privla- či upravo tim strahom, (zlo)kobnošću neobičnih zbivanja i pojava te nepredvidljivih događaja, naglih zaokreta. Sve rečeno kreće se i pripovjedački vješto (pre)oblikuje gotovo kao kakva magma smisl(ov)a i značenja, unutar istovremeno paradoksalnih koliko i logičnih (uvjerlji- va proturječja u ovoga prozaika koji je suveren demijurg priče) situacija u kojima se akteri (najčešće istom njihove naznake i sjen/k/e) nađu a da nisu ni svjesni ukup­ nosti zbivanja/igre čiji je režiser netko/Netko i posve nedostupan i sveprisutan, ne- vidljiv dakako, a nadmoćan, koji sigurno drži ključeve konačna „pravorijeka“ nad svakime i svime. Fluidna ozračja i, ovdje izrijekom naveden, polusan, zatim„spleen“..., ti klimanov- ski zaštitni znakovi od prvih mu (makedonskih) pjesama i priča, svjedoče o majstoru novele i (kratkoga) romana, a tko temeljitije „zaviri“ u piščev svijet i njegov životopis, shvatit će koliko (auto)biografsko, ono već dogođeno i/ili tek željeno, žuđeno, mož- da „planirano“, a neostvareno, jer je otpočetka bilo neostvarivo, u jednome nezabo- ravnu kolopletu grade iznimnu cjelinu.