Nova Istra

58 PRILOZI O ZAVIČAJU Boris Domagoj BILETIĆ II. „Aktant“ može biti i jezik sa svim svojim gramatičko-pravopisnim kategorijama (čak i samo ponekim rečeničnim znakovima, interpunkcijama) u funkciji začudne priče. Čitamo o tomu već na početku knjige. Ambijenti, oni stvarni iz mladosti, kojih i koje, mjestā i mladosti, više ili već odav- no nema, razoreni su i stvarno i metaforički, a ne tek simbolično, kako u (s)rodno- me krajoliku tako i u čovjeku samom. Sravnjena i obezličena betonom i plastikom, besmislenih novih „sadržaja“, bezdušno su „urbanizirana“ i „globalizirana“ u onome ružnome i tragičnom, pa tako zauvijek nestala!, mjesta najdaljih i najdubljih sjećanja, najtoplije memorije, plemenitih i čovjekomjernih vrijednosti, najprije onih intimno- obiteljskih, vrijednosti koje se dakako tiču roditeljskoga doma i prijateljā, obuhvaća- jući potom i širi kolektiv, ako hoćemo naraštajne suputnike i usputnike. No, ne ćemo se prepustiti patetici i popravljanju nepopravljivoga, vraćanju nepo- vratnoga i slično, naprotiv. Premda, netko bi mogao valjda s pravom reći: jednako se događa svim generacijama i u svim vremenima. Da, možda. No, činjenica jest da je u ovim tekstovima čitav jedan svijet, nazvat ću ga našim baz daljnjih tumačenja, ustuk­ nuo pred nekim i nečime drugim i drukčijim. I o ovomu potonjem autorska svijest i autorovo pero/tipkovnica – dosljedno sumnjičavo, čudeći se neprestance, a stilski težeći savršenoj ravnoteži izraza i sadržaja – također svjedoče. Izvirujući i gdjekad upravo bukteći iz nutarnjega pejzaža, ova proza dotiče se i fantazmagoričnih kra- jolika, koji kao da jesu dijelovi nekakve stvarnosti, koja to zapravo nije, a najmanje je zbiljom, uzeli to u filozofijskom ili, možda ipak manje preuzetnom, tek etimološ- kom obzoru i smislu. III. Jednako su na rubu fantastike ili posve fantastične situacije i prostori u kojima središnji „subjekt“ priče (u mnogim je odnosima zapravo pukim objektom), ma tko on bio i ma kako ga nazvali, ulazi u posve neobične relacije s osobama koje su samo prividno u istome prostoru i vremenu, ili se negdje sasvim slučajno našao: jednom je to nekakav (nazovi)umjetnički svijet boja i zvukova napučen čudacima i čudakinja- ma, no svi su oni tu samo u naznakama, drugi je put riječ o nepreglednome mnoš- tvu, gotovo rulji koja bezglavo slijedi do rasprsnuća, i stanja i odnosa u njima, pre- natrpane posljednje grozomorne vlakove (smisla, vjere, izlaza, rješenja, nade...?) na postajama užasa koje kao da su na kraju svijeta, na koncu poznata svemira... Tu ni vrijeme kao da više ne prolazi, ništa ga ne otkucava. Ima li dalje išta, iza i nakon toga ima li ičeg, pita se, možda tek retorički, rečeni subjekt kojeg namjerice ne ćemo na-