Nova Istra

57 NEPROLAZNO VRIJEME KAFKIJANSKO Aldo KLIMAN: Začini crne proze , Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2019., 160 str. I. Kako i kakvu Aldo Kliman (1950.) prozu piše, tako i takvu je danas (ni približno) u hrvatskoj književnosti ne piše nitko. Ustvrda je, znam, ovako kategorična i bez ostatka, tek načelna ako joj ne uslije- di opširnija ocjena ili cjelovitija kritička procjena, možda i kakva poredbena analiza. One će, zacijelo, uslijediti... No, i bez njih, svaki će upućeniji čitatelj suvremene nam književnosti, a kratkih priča i romanā poglavito, jednostavno morati doći do jedna- ka ili makar slična zaključka. Ali, budući da nastojim u što kraćemu napisati pokušaj poticaja na čitanje „Začina crne proze“ ovoga autora, prve uopće cjelovite mu knjige objavljene na hrvatskome – a posrijedi je iskusan pisac koji podjednako pripada dvjema književnostima, make- donskoj i hrvatskoj – moram se ograničiti samo na nekoliko čitateljskih dojmova... Kliman uvjerljivo pod(u)čava kako dobra pisanja bez čitanja nema, kako je svijet jezika i bezmjerja njegovih izražajnih mogućnosti, kada njime stvara jak autor, oča- ravajući te napetošću priče, što ne mora uvijek imati ni „jasna“ početka“ ni „bjelodana“ konca, pa i kad je „alogična“, ili napose i upravo tada, čitatelja stalno drži obuzetim jednim svijetom u kojemu se nazovirealno i nadrealno prirodno i skladno prožimlju. Boris Domagoj BILETIĆ