Nova Istra

38 FAŠIZAM PRIJE FAŠIZMA – I DANAŠNJE STANJE Darko DUKOVSKI dine usudili objaviti zakon kojim je bio proveden nadzor nad svim društvima i insti- tucijama. Tada su sva društva morala predložiti statut i plan rada prefektu, odnosno organima javne sigurnosti. Istim zakonom prefekti su dobili ovlasti da raspuste druš- tva koja bi, navodno, mogla biti opasna za javni red. Smrtni udarac svim hrvatskim i slovenskim društvima fašisti će zadati u razdoblju nakon donošenja Zakona za za- štitu države 1926. godine. Raspuštanje hrvatskih i slovenskih kulturnih, političkih i športskih društava na vrhuncu je poslije konferencije pokrajinskih tajnika PNF-a, održane 12. lipnja 1927. u Trstu, kada je donesena odluka o njihovoj konačnoj likvi- daciji. Ministarstvo unutarnjih poslova dalo je rok provincijskoj upravi da raspusti društva do 1. listopada 1927. Do sredine 1928. godine nestajale su hrvatske „tvrđave iredentističke propagande“. Nimalo bolju sudbinu nisu doživjela ni katolička udruže- nja i klubovi. Nakon zabrane rada svih društava i stranaka, stav fašista prema kato- ličkim udrugama bio je jednak kao prema svim drugim nefašističkim udruženjima. Takav se stav održao sve do potpisivanja konkordata 1929. godine. Ipak, vrhunac fašističke represije s obzirom na njen asimilacijski učinak bio je vezan uz nasilno mijenjanje hrvatskih imena i prezimena te njihovo „prevođenje“ u talijanski oblik. Kraljevskim dekretom od 7. travnja 1927. protegnuti su zakoni od 25. svibnja 1926., kojima je poduzeta tzv.„ restituzione in forma italiana dei cognomi “ u pokrajini Trident i u Julijskoj krajini. Prema riječima vođa fašizma u Istri,„ osjećala se potreba za zakonima kojima bi se regulirala promjena prezimena u talijanski oblik “ . Pravo žalbe na promijenjeno prezime nije postojalo, a kazne za neprihvaćanje novoga prezimena bile su vrlo stroge – od 500 do 5.000 lira. Istovremeno je donije- ta zakonska odredba ministra pravde Rocca (od 28. veljače 1928.), kojom se imaju službeno ispraviti „ krsne isprave osoba koje su žive “ iako su sastavljene prije zakonske odredbe. Riječ je o imenima koja su navodno„ vrijeđala javni red, narodni i vjerski osje- ćaj... “. Naime, posrijedi su dva bitna elementa zakona, koji su se u praksi često zamje- njivali, a talijanske fašističke vlasti zlorabile su ih. Prvi članak zakona govori o vra- ćanju nekadašnjih talijanskih ili latinskih imena i prezimena, koji su poprimili tuđi oblik, u talijansku formu, koja je unaprijed predviđena službenim popisima. Drugi članak određuje „svođenje“ netalijanskih prezimena i imena u talijanski oblik. Prvi je nalagao obvezatnost promjene dok je drugi davao mogućnost promjene na zahtjev nositelja imena. Iz toga se može zaključiti to da se hrvatska imena i prezimena nisu smjela mijenjati bez zahtjeva ili dopuštenja svakoga ponaosob. Ministar Rocco u svo- jim okružnicama talijanskim prefektima naglašava da se drugi članak zakona ne mi- ješa s prvim te da se ne vrši pritisak na netalijanski živalj. No prefekti se, bar u Istri, nisu odazvali ovome pozivu te su se „legalno“ mijenjala prava hrvatska prezimena. Dakako, bilo je i zahtjeva potalijančenih Hrvata za promjenom prezimena, no to su