Nova Istra

34 FAŠIZAM PRIJE FAŠIZMA – I DANAŠNJE STANJE Darko DUKOVSKI je petoricu osudio na smrt (od ukupno devet smrtnih presuda u cijeloj Italiji). Re- dovni sudovi samo su uokvirivali ovaj sudsko-pravni instrument fašističke represije. Shvativši da Istra može postati u potpunosti talijanskom provincijom tek pota- lijančivanjem njenog hrvatskoga i slovenskog dijela stanovništva, talijanske su vla- sti od samog početka, u prvo vrijeme neorganizirano, a nakon dolaska fašizma na vlast sustavno raznovrsnim oblicima, provodile nasilnu asimilacijsku politiku. Na- kon aneksije Istre, kada ona postaje pograničnom provincijom, ova politika dobiva na važnosti s obzirom na ekspanzionističku politiku fašističke vlade. Sam proces asimilacije odvijao se na dva usporedna kolosijeka. Jedan je bio uništenje hrvatskih i slovenskih kulturnih i društveno-političkih institucija, a drugi se odvijao pojača- nom propagandnom aktivnosti talijanskih nacionalističkih i profašističkih organi- zacija kao što su bile Balille , Avanguardisti , Piccole italiane , Dante Alighieri i mnoge druge čiji je utjecaj jačao ovisno o brzini uništenja hrvatskih i slovenskih institucija. I stvarno, do siječnja 1923. godine u Istri je zatvoreno ili „talijanizirano“ oko 150 hr- vatskih i slovenskih osnovnih i srednjih škola te otpušteno oko dvije stotine učitelja i profesora, što je bio samo uvod za novu školsku reformu od 1. listopada 1923., čije će provođenje u Istri značiti postupnu, ali sigurnu smrt hrvatskoga i slovenskoga školstva. Akcije uperene protiv hrvatskih školskih institucija vođene su istovremeno s akcijama uništenja ostalih kulturnih i političkih organizacija. Golem posao oba- vile su prethodne talijanske vlasti. Fašistička kampanja od prethodne se razlikovala jedino žestinom i surovošću. U sustavnoj kampanji protiv školskih i prosvjetnih in- stitucija istarskih Hrvata i Slovenaca, odnosno protiv hrvatskoga i slovenskoga jezi- ka, sudjeluje i profašistička organizacija „Federazione provinciale combattenti istri- ani“ sa zahtjevom da se ispiti položeni u„. jugoslavenskim školama ne priznaju te da se ujedno povedu kazneni postupci protiv prekršitelja “. I ono malo hrvatskoga jezika što se učilo u dodatnim satima postupno je ukidano, da bi počevši od 1. ožujka 1926. godine bilo potpuno ukinuto, osim za vjersku obuku nižega stupnja. No, i tu su se provodila stroga ograničenja i nadzor. Školski nadzornici imali su pravo predložiti oduzimanje ovlasti vjeroučitelju koji je zlorabio pravo poučavanja djece na hrvatsko- me jeziku u„antinacionalne svrhe“. Kako bi i ovaj jedini službeni kontakt djece s ma- terinskim jezikom bio onemogućen, optuživali su svećenike za organizaciju „tajnih škola“ ( scuole clandestine ). Nije stoga čudno to da su Hrvati djecu slali u kraljevinu SHS na školovanje. Upravo stoga, uvidjevši da ni dotadašnje mjere nisu pomogle u asimilaciji „inorodaca“, talijanska je fašistička vlada 3. prosinca 1928. godine zakon- skom odredbom jednostavno zabranila odlazak na školovanje u inozemstvo. Prema mišljenju fašističke provincijske administracije, ni provedene mjere, ni rezultati tih mjera nisu bili sigurnim jamcem za uspješnu fašizaciju i talijanizaciju, a pogotovo ne jamcem za to da će hrvatsko i slovensko pučanstvo zapustiti materinski jezik. Zbog