Nova Istra

285 Neven UŠUMOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. godina i kao takva zastupljena je u većini antologija i panorama koje obuhvaćaju to razdoblje ili se njime bave. Ta proza, svakako, predstavlja i poveznicu s navedenom fantastičnom prozom sedamdesetih godina, odnosno s prvim valom postmoderne hrvatske književnosti (Pantić, 1987.: 148). U ovome tekstu fokusirat ću se upravo na metalepse i njihove različite vidove u Budišinim kratkim pričama. Osnovni izvor pri tome bila su mi sabrana djela Ede Budiše u izdanju labinske Naklade „Matthias“, koja su pod nazivom Ponovo probu- đeni čovjek izašla 1999. godine (urednik: Sandro Gobo). Kao najčešću podvrstu metalepse Genette izdvaja metalepsu autora, gdje se pri- povjedač „otvoreno“ predstavlja kao autor i pripovijeda o dvojbama ili događajima vezanima za pisanje teksta. Dakle, pripovjedač se s (intra)dijegetičke razine preba- cuje na ekstradijegetičku, pripovijeda o pisanju, pri čemu se postupak pisanja fikcio- nalizira (ponekad i mistificira!), ironizira ili dekonstruira. Premda je ova metalepsa zastupljena i kod Budiše, još mi se poticajnijom za iščitavanje Budišinih priča čini „antimetalepsa“ (Genette, 2006.: 22). Kao što termin sugerira, za razliku od meta- lepse autora, u ovome slučaju lik s dijegetičke razine pokušava doprijeti do razine ekstradijegetičkog pripovjedača i utjecati na njegovu „stvarnost“. Za Budišinu prozu specifičnom mi se čini činjenica da je taj prodor lika do ek- stradijegetičke razine najčešće obilježen prijetnjom integritetu pripovjedača i njego- vom uznemirenošću, štoviše dubokom nelagodom.„Autorska figura je za metafikciju omiljeno sredstvo zapleta, nepouzdan operator teksta (...), a svojim ulaskom među likove i neuravnoteženim i ironičnim odnosima s pripovjedačem/-ima najčešće ri- skira gubitak kontrole nad svojim tvorevinama“ (Moranjak-Bamburać, 2003.: 232). Ako se u pričama u kojima je i pripovjedač sudionik radnje ta prijetnja događa na istoj (intredijegetičkoj) razini, gotovo uvijek u Budišinim pričama imamo dvoboj, ili blaže rečeno, ogledavanje dva subjekta koji predstavljaju dva ontološki različita svijeta i uzajamno čine upitnom realnost onoga drugog. 2. Lijepe priče Jedinu zbirku priča Ede Budiše, koja je pod nazivom Lijepe priče izašla pri Omla- dinskoj iskri iz Splita 1984. godine, otvara vrlo kratka priča (oko sedamsto riječi) koja također nosi naziv Lijepa priča . Kao što se iz naslova može naslutiti, riječ je o autoreferencijalnom tekstu, koji naslovom i time što stoji na početku zbirke, na neki način predstavlja cijelu zbirku. Naime, premda je riječ o vrlo kratkoj prozi, ne samo naslovom, nego i strukturom tekst se uspostavlja kao kratka priča, odnosno čak novela u elementarnome smislu uobličenosti o kojemu je pisao Solar: uvod, za- plet, rasplet i zaključak jasno su artikulirani.