Nova Istra

286 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Neven UŠUMOVIĆ Da ne ulazim sada u dugu (beskonačnu!) terminološku razlikovnu raspravu o „noveli“ i „kratkoj priči“, ističem to da se upravo u značenju atributa „lijepa“ (odnosno „lijepe“) može tražiti formalan sklad, sažimanje i ograničavanje (u smislu strogosti forme) u Budišinim pričama, zbog koje se čini kako pisac teži obnavljanju noveli- stičke tradicije, prije negoli njezinoj dekonstrukciji. Sve priče imaju jasno razrađenu i naglašenu strukturu, a dobar dio njih odlikuje i tradicionalna uokvirenost. Sklonost arhaičnim postupcima u Budišinu je pripovijedanju ustvari jedna od metatekstual- nih strategija kojima se naglašava tekstualnost priče, njezina literarnost: „Osim što takva ‘zastarjelost’ sadrži i intertekstualni naboj, ona je bez sumnje i znak pripadno- sti fikcionalnih svjetova realitetu u jeziku, te čimbenik autoreferencijalnosti“ (Pavi- čić, 2000.: 118). I za cijelu bi se zbirku moglo reći da je uokvirena. Prva Lijepa priča i pretposljed- nja Prodavaonica tajni metafikcionalno se bave samim pripovijedanjem, odnosno nje- govim tradiranjem. Tema je prve priče, naime, tradiranje (u tekstu neispričane!) pri- če, koja ima tu moć da ljepotom izbavlja vlastite pripovjedače iz krizne situacije. Sve- znajući pripovjedač, koji na nekim mjestima blagim humorom upozorava na ogra- ničenost znanja svojih likova, sadržaj ove „sudbonosne“ priče ostavlja prekrivenim velom tajne. Do autorske metalepse dolazi na samome kraju: posljednji „nasljednik“ ove moći pripovijedanja, koji je kao dijete čuo ovu priču od svoje bake, kao odrastao prisjeća se te pripovjedne situacije, ali ne i same priče. U opisu odrasloga unuka, „skladno razvijeni mladić, blagog pogleda i tamne, pomalo kovrčave brade“ (Budiša, 1999.: 41), možemo iščitati i autoironičnu naznaku da bi se metafikcijska, čak au- tobiografska veza mogla povući između unuka i autora (slično izgleda Edo Budiša na fotografiji iz vremena kada je objavljivao priče!). No, zanimljiviji od toga razvoj je metalepse na samomu kraju priče, u posljednjoj rečenici: shvativši da se priče „nika- ko ne može prisjetiti“, a želeći odati „poštovanje prošlosti“, unuk „napiše ovu priču i nazove je lijepom“ (41). Ovaj efektni metafikcijski obrat sastoji se, dakle, u prijelazu lika/unuka s dijegetičke razine na ekstradijegetičku – autorsku (čak samoironično, autobiografsku) razinu. Već je iz opisanoga jasno da za Budišu metafikcijski postupak nije tek humoristič- ka, narcisoidna igra samosvjesnoga pisca, dekonstrukcijski usmjerenoga prema tradi- ciji pripovijedanja. Metafikcijska situacija u ovoj priči obilježena je nemoću subjekta da se prisjeti priče (i tako je dalje tradira), a time ujedno i gubitkom utjecaja na sud- binu o kojem mu je svjedočila pokojna baka, utjecaja koji je ta priča, dakle, imala na povijest njegove obitelji. Na apstraktnijoj razini, metalepsa u ovoj priči uvodi u me- lankolično i nostalgično stanje autora koji je izgubio moć utjecaja na sudbinu, meta- fikcijski rečeno, na radnju, točnije na pozitivnu promjenu njezina ishoda. Metalepsa u funkciji je, dakle, podvlačenja paradoksalne slabosti autora, koji piše o zaboravu