Nova Istra

284 METAFIKCIJSKI DVOBOJI PRIPOVJEDAČA I LIKA U „LIJEPIM PRIČAMA“ EDE BUDIŠE 1. Antimetalepsa Narušavanje hijerarhije pripovjednih razina, primjere u kojima pripovjedač ili lik prelaze s jedne dijegetičke razine pripovjednog teksta na drugu, Genette naziva metalepsom (Genette, 2006.). Ovaj postupak često cilja razotkrivanju konvencija i modela na osnovi kojih se stvara realistička fikcija: zbog toga je takav način pisanja dobio naziv metafikcija. „Metafikcija naglašeno razotkriva realističke konvencije; ne zanemaruje ih, ali ih ni ne slijedi. Vrlo često realističke konvencije imaju ulogu „kontrole“ u metafikcionalnim tekstovima, onog pravila ili pozadine protiv kojih i na kojima se eksperimentalne strategije iskazuju“. (Waugh, 1984.: 18). Postmodernistička proza u svjetskoj književnosti doživljava puni uzlet 1970-ih kanonizacijom hispanoameričkog romana, američke metafikcije, ruske metafikcije trećega emigrantskog vala, te kanonizacijom Borgesova utjecaja – između ostaloga i u hrvatskoj književnosti. Pojava „fantastičara“ u hrvatskoj prozi upravo u tome de- setljeću ima težinu prijelomnosti, raskida s realističkom prozom, iako se, kako piše Pavičić,„pravi naraštaj naglašeno metafikcijske proze javlja oko 1980. godine, s pro- zomMeršinjaka, Ugrešićeve, Davora Slamniga i drugih“. (Pavičić, 2000.: 28) Kratka proza Ede Budiše (Rovinj, 1958. – Trst, 1984.) danas se općenito sma- tra reprezentativnim primjerom hrvatske postmoderne proze prve polovice ’80-ih