Nova Istra

283 Neven UŠUMOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. razini sadržaja nego i jezika: rastvaranje sintakse, razlomljen jezik, gramatički ne- pravilni oblici, izostavljanje ili gomilanje gramatičkog člana, nizanje istih padežnih nastavaka s rimom ili asonancom, ostavljaju dojam monotonije, kratke rečenice koje djeluju ravnodušno...“. Da, Borbélyjeva je zbirka pokušaj da se tijelu„dade“ jezik, ali jednako tako i jeziku tijelo; no, pritom se njegovi lirski subjekti bore za odmak od tkiva pjesme, dapače, već govore s distance koja upućuje na zagonetnost postojanja usprkos pretrpljenoj boli, na ono neizgovorivo, bezoblično, bestežinsko i tamno. To je Borbélyjeva veliči- na: krajnja tenzija prevođenja u poeziju onoga što je neprevedivo i neizrecivo tvori njegovo pismo, iz pjesme u pjesmu upućujući na nemoć, čak potrošenost jezika, zbog čega taj Jezik, međutim, nije manje okrutan, dapače – on sve to više pustoši vlastitom samopokrenutosti i samoživosti. Prevoditeljica nije ustuknula: njezin prijevod poezije Szilárda Borbélyja velik je podvig za hrvatsku književnu kulturu, poziv na preispitivanje onoga što danas sma- tramo poezijom i književnim pisanjem. Zbog svega navedenog, mlada prevoditeljica Lea Kovács (Vukovar, 1981.) za ovaj je prepjev zasluženo dobila priznanje Odbora Nagrade „Iso Velikanović“ Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Neven Ušumović, Kopar/Umag