Nova Istra

282 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Neven UŠUMOVIĆ Riječ je o poeziji koja čitatelja ne može ostaviti ravnodušnim i koja ga suočava s najtežim pitanjima suvremenosti: neiskazivošću traume, granicom ženske patnje, tegobama porođaja, odnosno majčinstva, kao i, u konačnici, s nedomislivošću po- sthumane perspektive koja nam se približava. Sve su ove teme neizbježno povezane s tijelom i jezikom, a snaga pjesničke zbirke Tijelu posebno je u tome što u svakom pogledu ide u krajnosti, do kraja: junakinje ovih pjesama progovaraju iz krajnjih egzistencijalnih situacija, a pjesnički se jezik lomi o vlastite granice: o ograničenost pjesničke tradicije, neiskazivost tjelesne i duševne patnje, kao i nemogućnost prije- voda Božje zamisli. Borbély u podnaslovu zbirke imenuje tradicionalne pjesničke oblike – ode i legen- de – u kojima i protiv kojih ispisuje stihove, dajući tim oblicima – vrlo bitnima za mađarsku srednjovjekovnu i baroknu književnost (koju je i sam istraživao i predavao na Sveučilištu u Debrecinu) – novo značenje i nove sadržaje, održavajući i istovre- meno rušeći versifikacijska i tematska pravila i poveznice tih oblika. Ode u Borbélyja tematiziraju smisao i vremenitost oblika općenito, gramatike, je- zika,„omota“ i anatomije tijela, te čine izrazito apstraktnu stranu ove zbirke; stihovi Borbélyjevih oda puni su (disonantnih) suzvučja, ritmičke monotonije, ali i oštrih rezova u sintaksi književnoga jezika. Legende samo u manjemu dijelu iznova „prepričavaju“ hagiografije svetoga Fra- nje i Nikole, svete Barbare i Margarete, većinom se pak baveći potresnom sudbinom mađarskih Židovki u vrijeme holokausta i suvremenim traumatskim ispovijestima Mađarica koje su se odlučile za pobačaj ili, pak, uza sve pokušaje nisu mogle roditi zdravo dijete. Čitatelj postupno uočava značenjske poveznice između legendi i oda: naime, dok ga prve – ispripovijedane u prvome licu, ali kao iz neke „svetačke“, prosvijetljene uda- ljenosti – doslovno tjeraju u plač, druge mu daju mogućnost „teorijskoga“ promišlja- nja i neusporedivu lucidnost. Prevoditeljica knjige, Lea Kovács, bila je pred velikim izazovom kako vlastitim je- zikom i pomoću književne tradicije hrvatskoga jezika artikulirati sve bitne dimenzije kojima se autorova poetika obraća. U njezinim prepjevima nalazimo jasne znakove posvećenosti svim dimenzijama pjesničkoga jezika: metrici, asonancama i aliteraci- jama, rimi, cezurama, citatima, arhaičnim jezičnim sastavnicama, kolokvijalnome načinu govora, gramatičkim nepravilnostima... O širini i samosvijesti pristupa prevođenju Borbélyjeve poezije puno saznajemo iz pogovora kojim je prevoditeljica pridonijela „dodatnoj vrijednosti“ hrvatskoga iz- danju. Evo kako Lea Kovács opisuje pjesnički jezik legendi za koji je morala pronaći pri- kladna rješenja: „Trauma se u Borbélyovim proznim pjesmama ne očituje samo na